Arhitekta sam po struci, imam mali biznis... zbog ogromne pojave "arhitekata" koji su završili kurseve, počinjem nov biznis, dodatni 😁
Biću arhitektica noktarka 🤣
Prebacila je profil u privtni i sad joj ne mogu gledati slike. Baš sam se ubedačio.😔🙁
Osjećam se jako loše. Raskinula sam dugogodišnju vezu jer se ispostavilo da ne želi brak, na poslu kolega pokušava na sve načine da budemo više od kolega. Kome god počnem da pričam šta me muči, svako kaže da je to bezveze i nema vremena za mene, od roditelja do prijateljica. A meni postaje sve teže da se nemam kome požaliti i ispričati svoju bol.
Šta mislite, kakav pristup je poželjno da ima nutricionista prema klijentu?
Dolazim juče prvi puta, na vreme u zakazani termin, a nutricionista meni uvodnom razgovoru udeli kompliment da se vidi da sam "psihički poljuljana".
Ja vodim naizgled savršen život. Potičem iz ugledne, dobrostojeće porodice. U svemu sam uvijek bila najbolja, učenik generacije, završena dva fakulteta, blistava karijera, idilični odnosi sa porodicom, divan i privržen suprug, dobro izgledam, vodim zdrav život, putujem, planinarim, kampujem, vozim bicikl... I ja sam anksiozna. I ne, ja ne umišljam problem, kad me uhvati napad, srce me toliko zaboli da padnem sa nogu, ne mogu disati, povraća mi se, a tuga koju tada osjetim me tjera da dignem ruku na sebe iako ona nema nikakav racionalan razlog. Sve sam pretrage uradila, fizički sam sasvim zdrava. Psihoterapija pomaže, ali nakratko. Osjećam se loše zbog ovog jer imam osjećaj da sam nezahvalna, ali te stvari ne mogu kontrolisati. Ne znam do kad ću moći ovako. Teško je.
Svog muža obožavam, ali sam se "švalerala" sa bivšim generalnim menadžerom samo da bih dobila poziciju više. On je otišao u drugu, inostranu firmu, a ja sam postala Project Manager. Muž ništa ne zna, niti je posumnjao. Vuk sit i ovce na broju. Progutala sam "žabu" za bolje sutra. Plata 2800€ plus bonusi na svakom tromesečju od preko 1500€.
Krećem sa posla, ne radim vikend i ponedeljak. Kupujem ferero, par magazina i knjigu, imaću bolan ciklus pa planiram da se ušuškam. Dok razmotavam kuglicu, odvajam korpicu, foliju i u trenutku mi kao munja bljesnulo sećanje na moju baku. Kao dete sam joj čuvala tu korpicu i pažljivo razmotanu foliju da mi napravi ferero od napolitanki, šumskih lešnika koje je sama sakupila i rastopljene šećerne table, najjeftinije sa pijace. Bake nema već 19 godina, sećanje na slatkiš bolji od originala i tuga što danas kad imam dobar posao i platu nje više nema da joj kupujem bombonjere u lepim kutijama.
Bila sam sa dečkom dvije godine u vezi. Stvarno divan momak, bila sam sigurna da je to to. Međutim, zadnjih pola godine se strašno odao alkoholu. On radi na terenu, zadnjih pola godine smo se slabo viđali zbog posla pa nisam znala da je to toliko uzelo maha. Posljednjih mjesec dana smo bili stalno zajedno i to je bio skroz drugi čovjek. Lagao je kad će doći kući da duže sjedi i pije, desilo se da ne dođe po čitavu noć kući i slično. Kaže promjeniće se, bude normalan dva dana, da ne pije, pomaže oko kuće i onda opet isto. Sve sam to trpila i tražila razumjevanje dok mi nije pukao film i rekla sam mu da ili ostavi alkohol ili se iseli. I iselio se :). Uopšte mi nije teško palo koliko sam mislila. Prerasla sam ga i preboljela još u vezi, pogotovu tih mjesec dana, iskreno je pakao bio. Žao mi ga je samo, jer je divan momak kad ne pije. Momak za poželjeti. Ali u ovakvim uslovima ne vrijedi. Uvijek sam se borila i željala sve da spasim, ali ne možeš spasiti nekoga ko ne želi to, nažalost.