Dečku se nabacivala pijana devojka u izlasku. Odmah ju je odbio, ali je ona počela da se uvija pred njim. Na kraju je počeo da viče na nju i sklonio se, ali sam videla da je imao reakciju dole. To mi ne izlazi iz glave i ne znam šta da radim.
Imam ćerku od 16 godina i ona se bavi plivanjem, kao dete meni je to bilo super ali sada bi joj najradije zabranila da ide tamo. Iako je odlična u školi i među najboljima u plivanju u državi. Razlog je što je celo vreme dok se takmiči polugola među dečacima ali i dedama koji svašta komentarišu sa tribina. Ona kaže da njoj to ne smeta ali opet meni smeta. Muž ne vidi problem, ali je on takođe bio plivač i vaterpolista i trener i kaže da je pre bilo i gore.
Upoznala sam letos preko kursa jednu osobu i ponekad bismo se srele. I dogovorimo se za kafu. Tih sat vremena je trajalo večnost, ona je sve vreme pričala, meni ni reč ne bi dozvolila osim ako bi bilo pitanje upućeno za nju. Jedva sam izdržala, ona se tokom tog razgovora sa samom sobom sve vreme smejala, nije bila negativna ali ja ne mogu takvu vrstu konverzacije. Posle mi se javljala da se opet vidimo i kako joj je bilo super. Sad se samo nadam da je nigde neću sresti jer je toliko naporna a ja ne mogu da trpim i da se posle nekog viđenja osećam izrmcvareno.
Dečko mi je za vreme odnosa opisivao kako je to radio s bivšom.
Završio sam studije, išao na neke prakse i stekao jako dobre temelje za privatni realni sektor. Mislio sam da će biti lakše nakon studija. Prvi posao nakon studija sam napustio nakon 6 mjeseci i otišao da radim na drugom gdje sam se zadržao 2 godine, potom na treći gdje sam ostao skoro 5 godina. Razočaran domaćim tržištem otišao sam u inostranstvo, bio u jednom gradu pa krenu rat u Ukrajini i pade tržiste pa sam otišao u drugi grad nekih 200km pa mi nisu ugovor produžili pa u treći grad opet nekih 200km pa sam se posvađao sa šefom pa dođoh u grad nekih 100km udaljen od zadnjeg, dobio posao i bilo sve lijepo do ove katastrofe kada su počeli otpuštati. Sada opet radim preko granica i opet ljudi govore kako sam spor i kako može brže. Ponovno sam počeo novi posao tražiti...... Eto, ko zna šta me još čeka.
Čim s nekim uđem u vezu odmah razmišljam o braku s njim.
Dolazim iz disfunkcionalne obitelji i ne mogu ni opisati koliko mi je drago što sam našla muža koji ima normalnu obitelj. Kod mojih je uvijek neka nervoza, svađa, napetost, kod njegovih uvijek sve smireno i polako. Pritom, nitko od njih nam se ne miješa u brak, a opet su tu da pomognu. Svekar i svekrva su se uvijek o svemu dogovarali i sve dijelili i tako je i moj muž naučio od njih. Sve u braku je zajedničko, o svemu se dogovorimo, a kad se posvađamo, svađe nikad ne traju dugo. Prije njega mislila sam da je normalno biti u odnosu gdje si stalno nervozan i svađe su konstantne jer je tako bilo kod mojih roditelja. Hvala Bogu da sam našla tako divnog čovjeka i obitelj koja me prihvatila kao svoju.
Kada sam pitala verenika kako bi se osećao da ne budemo više zajedno i da li bi patio, on je na to odgovorio kako bi brzo nastavio sa životom/ našao novu devojku jer ima već 31. godinu i nema vremena da pati. Osećam se jadno nakon tih reči…