Zašto danas pjesme nemaju dušu kao prije 15-20 godina.. Moj omiljeni stil je onaj iz devedesetih, tipa Colonia, ali takva muzika se ne pravi danas. Danas su suvoparne, bez duše. Ne uljepšavaju dane, nego ih suprotno, kvare.
Najgore mi je kad shvatim koliko godina sam provela čekajući osobu koja nije vredna čekanja.. ali ja to nisam videla, tugovala i nadala se.. samo mi iskaču sećanja - slike u raznim situacijama, a samo ja znam šta me mučilo - uvek isto. Na posletku, još je i on uvređen, on očekuje da mu se javim... nema pojma gde je pogrešio.. neka druže, nema 'leba od tebe.. ja jesam u problemu, ali ti si daleko od rešenja. Krajnje je vreme da se ide dalje, život je jedan.
Kad sam bila mala, imali smo one ogromne imenike sa svim brojevima fiksne telefonije u Srbiji. Pronašla sam broj pevačice Rade Manojlović i stalno sam je zvala. Rado moja to sam bila ja, volim te🤣❤️
Otišao sam na more sa kolegom na 10 dana u toku puta promenili smo plan zakupili jedan štand na kom smo pekli roštilj. Ceo dan smo radili kao crni, po 10 000 ćevapa smo prodavali dnevno ponekad bi red kod nas bio po 30m. Recept za roštilj nam je prodao jedan komšija koji se tim poslom bavi već 33 godine.
Jako se smorim kad odem kod nekog u goste, na rođendan ili proslavu, i od ponuđenog za piće imaju jedino gazirane sokove i alkohol, jer ne pijem ni jedno ni drugo.
Moj muž se navukao na igrice na kompijuteru već duže vreme, kanter valjda. Želim da poradimo na našem odnosu jer je zahladneo, dosta problema, malo dete. Kao i on to želi i stalno potencira kako sam ja hladna, kako moram da se trudim, a onda kad ćerka zaspi ja dođem do njega, on igra igrice. Popodne kad zaspi ona, on isto igra igrice. Uveče kad dođe sa posla, prva stvar koju radi je pali kompijuter. Ne znam stvarno u čemu je poenta u igrici, razumem ljude koji nemaju porodicu, nikakve obaveze, ali ti koji imaš porodicu valjda treba da se posvetiš nama. Kad god pričamo on kaže da mora negde da izbaci negativnu energiju i kao hoće da budemo zajedno i onda sve opet isto. Užas.
Neverovatno i razočaravajuće mi je koliko je u Beogradu sve skuplje u odnosu na unutrašnjost. Živim u malom gradu na jugu države, idem na pilates dva puta nedeljno već neko vreme, ne planiram da prestanem da treniram i mesečno za te treninge plaćam 3000din. Meni je to sasvim u redu, isplati se, iako nije nešto naročito opremljen studio. Trebalo bi uskoro da se selim za Beograd, i tražim ja tamo pilates – svaki studio, od prvog do poslednjeg, mesečna cena preko 10000! Zašto?! Frizeri, manikir, kozmetičari, kafići, restorani – ista priča. A plate su gotovo iste. Nije mi jasno.
Uz porodicu mog muža sam shvatila šta je prava porodica. Muž mi je divan, a i njegovi su me prihvatili od prvog dana kao svoje dijete... divni su ljudi. Žao mi je što sam tek uz njih upoznala prave porodične vrijednosti, kod mojih je nažalost bilo sve suprotno. Vječne svađe i problemi, i sama sam mislila da se nikad neću udati, ko bi me htio iz "takve kuće" 😂 Ali eto, imala sam sreću da naiđem na ljude koji me vole i poštuju. A i ja njih svakako!
Često uhvatim sebe kako razmišljam o životu od pre 10-tak godina. Izlasci, studije, prijatelji, putovanja i slobodna, srećna ja. Da se ne shvati pogrešno ja volim svog muža i dvoje dece više od bilo čega na svetu. Požrtvovana sam majka i supruga i iskreno nemam na šta da se žalim. Ali mi nedostaje neko iskrenije vreme puno opcija, slobode, pravih prijatelja i ljudi koji te bodre, veruju u tebe.. Osećam se kao u nekom obrazcu gde je isti svaki dan, druženja su se svela na minimum. Niko te ne pita kako ti je i samo se boriš za opstanak i da smo porodično svi dobro. Da li se to menja kad deca malo porastu i je li taj osećaj imaju i druge mame uospšte pitam se...
Ne znam šta je ljudima koji kažu „jao, ma šta ću u kući, samo da piljim u komp.“ ili to kažu za druge ljude. Kao da ne mogu nešto drugo raditi, npr. čitati knjigu, sklapati slagalicu, čistiti itd. Zašto se podrazumeva da ako si u kući, odmah znači da piljiš u kompjuter?!