Pita me baba da li imam dečka, nakon mog odgovora da nemam ona kaže: a i ko mu je*e mater, šta će ti! :D
Nekad mi je toliko dosadno da otvorim Paint i počnem da crtam neke kružiće, linije i da sve to bojim. Nekad stvarno ne znam šta ću sa sobom...
Devojci sam za 18. rođendan kupuo srce i ključ i na ključu je bio privezak na kojem je pisalo samo ti imas ključ od mog srca, čuvaj ga. Ona je došla i rekla: "Kako te nije sramota da mi drugarice kupuju daleko skuplji poklon od tebe." Ceo rođendan me nije pogledala niti progovorila sa mnom, jako sam bio posramljen i otišao sam kući, nije mi se ni javila. Stvarno sam bio u teškoj finansijskoj situaciji i nisam mogao ništa skuplje da joj kupim, mislio sam da nije takva i zna da ceni sve, ja nikome na takvim stvarima ne bih zamerio. Možda sam joj kupio najjeftiniji poklon ali sam je voleo više nego što će je iko ikada voleti.
Mnogo me nerviraju matori ljudi koji nose BusPlus karticu oko vrata i otkucavaju je uvek, makar isli jednu stanicu, ne bi li čuli ono 'piiip' i osećali se kao tajni agenti svaki put kada koriste gradski prevoz.
Volim pomalo " loše" momke. Ono, neuredna kosa, brada, cigareta u ustima, boemi...
A onda opet obožavam vojnike koji su sušta suprotnost.
Sama sebi nisam jasna.
U mojoj porodici se samo ja javljam na fiksni telefon jer me užasno nervira kada zvoni, a sve ostale boli uvo i prave se ludi.
Na prvom sastanku sedim pored devojke i odjednom se desi ono što nikako nije smelo. Ispustio sam goluba i ona je čula. Umesto da se izvinim, ja joj kažem da je to bio pozdrav iz dubine duše. Baksuz.
Evo već je drugi dan kako keva ne priča samnom jer joj se ne sviđa kako sam se ošišao.
Kada stavim slušalice u uši, odjednom svi hoće da pričaju sa mnom.