Ima dana kada jednostavno ne mogu pozdraviti neke ljude....nema neki poseban razlog, jednostavno dođe dan kad nemam snage za "pozdrav" čak ni iz kurtoazije...
Imao sam djevojku iz Indonezije ali moji prijatelji i rodjitelji su bili protiv toga i uvijek su je gledali kao neprijatelja, ali meni to nije bilo važno jer je imala ono nešto u sebi što me je činilo sretnim i uvijek me znala nasmijati. Ipak na kraju je njoj dosadilo to da je svi gledaju kao crno ispod nokta i prekinula je sa mnom, a ja nikada neću moći svojim "prijateljima" i roditeljima oprostiti radi toga. :(
Imam momka već 4 godine i najviše se bojim da će me zaprositi, a meni se još ne udaje.
Imam 24 godine, vukovac, vukovac, izuzetan student, jedan od najboljih diplomaca moje generacije, fakultet završen u roku, izbeglica, izbeglica, izbeglica, jedan rat, drugi rat, jednom previše ste kvalifikovani za ovaj posao, drugi put, treći, peti...jednom mi niste dali stipendiju, drugi put mi nise dali stipendiju...neću prihvatiti ni ministarsko mesto kad me budete zvali nazad.
Shvatam sad da su mi najbolji dani bili dani studiranja, provedeni s prijateljima, od kafane do čitaone, kroz parkove, do babe Ruže (kafana), kroz strah, smijeh, stres, tugu, radost... volim te ljude i bićemo prijatelji za cijeli život!
U utorak trebam diplomirati, ne znam šta mi je sinoć puklo da idem rješavati test inteligencije, vjerovatno da vidim koliko sam pametan ili da malo dignem samopouzdanje. Na kraju sam se samo zapitao kako sam uopće uspio završit fakultet.
Sočnije tračeve saznam od momka i njegovih ortaka nego od svojih prijateljica...
Kada god perem suđe i čistim sudoper, naslonim čelo na viseću.
Tata je upravo nazvao mamu da mu ona kaže njegov datum rodjenja.