Ne znam koji mi je cilj u životu, a kamoli kako da dođem do njega.
Pre 5 god sam se udala za jednog momka iz Austrije, samo zbog papira, dogovorili smo se ja njemu 300e i nakon god dana, kad dobijem papire, rastajemo se. Medjutim mi smo još uvek u braku jer smo se u medjuvremenu ludo zaljubili. Život je čudo.
Kao mala penjala sam se na štokove od vrata, mada znam i danas to nekad uradit.
Mrzim kad plačem u ležećem položaju, pa mi suze upadnu u uši!
Desilo mi se par puta da su drugovi pokušali da me poljube i pritom se ispalili i shvatili da ništa neće biti. Nikad nikome nisam to pričala, da ih ne bi bio blam pred drugima ili šta već. Na kraju krajeva cenim ih više jer su makar pokušali, smorili su ovi što čekaju da im sama priđeš...
Kad sam bila mala mama kupila omekšivaš,a u reklami za taj omekšivaš bila neka vila,i jaa lijepo uzela omekšivač i prosula ga u kadu i čekala da izađe vila da se igramo. :)
Istina je da mali znaci pažnje mnogo znače devojkama. Jedan od mojih bivših me često iznenađivao čokoladicama, ružama. To je meni mnogo značilo. Iako je to bilo davno, čuvam svaki omot od čokoladice.
Sočnije tračeve saznam od momka i njegovih ortaka nego od svojih prijateljica...
Ponekad me toliko mrzi, da na pola sata-sat prije spavanja odlučim da to veče neću prati zube i onda bez trunke grižnje savjesti prođem pored kupatila i srušim se u krevet.