Kad jedem masnu hranu volim da obrišem ruke od krevet.
Mrzim kad neku osobu iz sve snage zagrlim i osjetim da ona mene nije. Odvratan osjećaj...
Osjećam se kao kreten kad sa pola metra promašim kantu za smeće.
Srednje sam dete u porodici, trenutno studiram i plašim se da će mlađi brat kad upiše fakultet da zaboravi na našu sadašnju kuću, pošto ga poljoprivreda ne zanima. A ja, iako sam žensko, da ću morati da ostanem na selu i da vodim domaćinstvo, jer sam previše osećajna.
Obožavam rock i uvek su me privlačili momci koji slušaju tu vrstu muzike, a osvojio me je i oženio momak koji sluša Baju Malog Knindžu...
To je bilo leto. Reka, mala varoš, sunce koje prži. Svi mi klinci, skoro sva braća i sestre od tetaka, stričeva, ujaka ... na okupu. Po ceo dan igramo igre uz mirise logorske vatre, roštilja, pečenog mladog kukuruza i zvuke nove pesme Riblje Čorbe "Komšije će da me biju". Ja sam među tom dečurlijom hteo da budem neki faktor, pa sam sav važan pobegao od kuće.
Sakrio sam se na obližnji tavan malog ambara, tu blizu, da ih sve čujem i vidim kako pate bez mene. Nakon dana provedenog u polumraku družeći sa paučinom, smrdljivim crnim lukom koji se tu sušio, žedan i gladan siđoh u dvorište. Lepo sam se napio vode, najeo. Ključna rečenica: niko nije ni primetio da me nije bilo. Tog dana sam naučio da nisam nikakvo posebno m*do i da zapravo delim ovu planetu sa milijardama sličnih sebi.
Zvao me malopre neki nepoznati broj, ja se javim, kad ono čovek mi peva i ajde, dobro, ja odlušam, prekine on i minut kasnije stiže poruka ''Auuu pa ja sam pogrešio broj ahahaha izvini, evo, može još jedna samo za tebe ko god da si?''
Ulepšao mi je veče!
Uvek kad neko dobije prvu jedinicu na početku školske godine kažem ,,Opaa prvo pa muško!''
Mrzim kada obujem crne čarape i kad ih na kraju dana skinem, a ono mi sve trunje od njih po nogama i zato furam samo bele od njih jer ništa ne ostaje i deluju mi nekako finije.