Prvo mi je bilo smiješno, onda sam počela gledati, čitati... Kako da priznam da vjerujem da je zemlja ravna ploča?!
Ne volim da kukam koliko god da mi je teško niti volim da slušam druge kako kukaju. Ne volim kuknjavu niti te dosadne kukavne smarače. Kukaju na ulici ako ih sretnem, kukaju na internetu pišući žalopojke mrtvim članovima porodice, kukaju na kafi.. jbt svi imamo probleme, ali dajte malo pozitive.
Razmišljam da pitam sadašnjeg dečka (koji ne pokazuje zainteresovanost da naša veza bude iole ozbiljna) da mi napravi dete ali da ga oslobodim ikakve odgovornosti. Ne želim da neko bude sa mnom ili mojim detetom na silu. Osećam da me više ne voli, želim da ga pustim da ide svojim putem jer ja njega volim. Ipak želim nešto od njega, nešto naše ali se plašim njegove reakcije. Dugo smo zajedno i oboma nam je preko 35.
Trema mi je uništila zivot i počela sam sada ići na psihoterapiju da se suočim s tim. Teško je i svakom tko se s tim bori sa nesigurnošću i tremom i niskim samopouzdanjem poručujem da nisu sami. Možemo mi to!
Lako je slaviti slavu kad ti dođe sestra i svu kuću očisti, opere, spremi kolače, skuha čorbu, napravi sarmu, pitu, poslužuje na slavi i pere suđe. I onda se taj isti brat čudi što ljudi neće da slave, kao sramota.. A najveća ogovaranja su baš na slavi. Zato ih ja nažalost izbjegavam koliko mogu jer su svi u porodici živčane, tvrdoglave, histerične svađalice. Najgora kombinacija.
Jadran, ljetovanje. 2 pizze margarite i 2 pića 28.40 € i u redu. Dajem novce i kažem konobarici: "Može 29 €." (Častim je s 60 centi, a ne okruglo s 30 jer 1. nije ona radila pizze i ne želim da sve ide njoj, 2. bila je dosta hladna i nezainteresirana za nas kao goste.) Kako me je čudno pogledala. 😳 Kopala je po novčaniku sigurno pola minute da nađe taj 1 euro. Možda je htjela da odustanem od te "male" napojnice i pored svega toga čak ni na tih +60 centi nije zahvalila. I zašto onda da dajem takvima išta? A opet me sram ne dati koji sitniš.
Iscrpljuju me ženske priče i danonoćne analize o tome kako ih je neki lik samo pogledao. Žensko sam.
Nedavno sam diplomirao građevinu. Uložio sam godine truda, stresa i odricanja da bih stigao do tog cilja. Ipak, ono što me najviše boli nije samo umor koji je ostao iza mene, nego tišina koja je uslijedila. Ni od rodbine ni od djevojke nisam dobio čak ni najmanji znak pažnje. Niti čestitku, niti čokoladu, ništa. Kao da taj trenutak za njih ne postoji. Kad god spomenem nešto u vezi s diplomom, imam osjećaj da svjesno izbjegavaju tu temu. Ne mogu opisati koliko se zbog toga osjećam prazno, nevidljivo.
Tužno je koliko je zapravo muškaraca u vezi ili u braku sa ženama koje im nisu bile prva opcija. Bile su ono "daj šta daš" i uglavnom im se neka druga sviđala više ili su bili zaljubljeni u drugu i tah ih nije htela. Okej ne kažem da se i iz tih veza ne rodi ljubav, može da se rodi i zavole oni te žene, ali je taj način na koji su zajedno tužan. Iskreno se bojim da se ne zadesim u takvoj situaciji, da ja njega volim do neba, a da je on samo sa mnom jer nema šta bolje. Koliko vidim dosta veza je takvo, a ja u takvoj laži ne mogu opstati ma i da se posle rodi najveća ljubav između nas.