U Hrvatskoj u Zagrebu kao da 90% ljudi uopće ne radi ništa, a imaju svi plaće 1500 eur i više jer ja kad dođem u tramvaj a radim od 7 do 5 ja budem strgana i umorna od posla s podočnjacima do poda, naradim se ko konj, a drugi koje vidim u tramvaju su svi tako odmorni u licu, svježi kao da ništa ne rade po cijele dane. Ili uopće nema nas radnika pa su sve u tramvaju studenti, a ja jedina radnica ili koji vrag. Svi tako odmorni i puni života nakon posla, a ja kao za sprovod.
Da osvojim Loto, sve bih spiskala na putovanja! Sve do jednog centa.
Zašto sam zaljubljena u njega ne znam. Nit je lep, nit je zgodan, nit je bogat. Samo provodimo 8h zajedno.. Ja ne znam kako da me ovo prođe.
Kad radiš na sebi otvaraju se i prilike, kako u poslu tako i u ljubavi. Pošao sam od pretpostavke da je do mene i rešio goruće probleme.
Posao - ljubaznost, pomoć drugima, dostupnost.
Ljubav - strpljenje, prihvatanje tuđeg mišljenja, razumevanje.
Dodao sam i sportske aktivnosti u svoju dnevnu rutinu. Pomaže redovan trening.
Čitam danas i peškiri imaju rok trajanja, kažu do 3 godine obični, a egipatski pamuk do 5 godina. Imam 30 godina, u kući imamo peškire koji su stari i 20 godina.
Ništa protiv psihoterapije, ali, ljudi, pazite kome poklanjate svoje povjerenje! Govorim iz iskustva. Prekasno sam shvatila da me žena namjerno činila jadnijom da bih joj ostala klijent što duže. Ohrabrivala me u nizu pogrešnih odluka i navela da radim stvari koje bez nje nikad ne bih i tako zamalo uništim svoj život.
Lik došao iz drugog grada (30 km) da se upoznamo, izašli na kafu, u toku razgovora je par puta ušao na bla bla da potvdi vožnju, i sam razgovor je bio napet, požurivao me, haha najgori sastanak ikada!
Pali me kada se muškarci šepure kao paunovi i ponižavaju druge, slabije muškarce. Eto, rekla sam.
Bojim se da ću krizu srednjih godina dočekati u egzistencijalnoj krizi jer ni s 30 godina ne znam kuda plovi brod zvan moj život.
Moj bivši prijatelj je uvek mislio da ga pravim ludim. Nisam smela nešto objaviti, odmah bi on to pogrešno shvatio. Npr. pita me nešto (gde sam, s kim sam, kako, zašto...) i onda se povuče i ne piše, a kad se ja javim – nezainteresovan je za dopisivanje iako smo se pre toga lepo čuli. Kaže kako ja sve krijem, neću ništa da kažem, sve u šiframa pričam... Pa normalno kad me napada, kako ću bilo šta reći kad ne znam kakva će biti njegova reakcija. Pišemo nešto bez veze, on mene iz čista mira pita gde radim iako se nismo dotakli teme posla. Napišem mu, on opet postavi isto pitanje. Onda kažem da li je to sramota možda (jer mi nije jasno da me jedno te isto pita 2x, a i pre sam mu rekla), on kaže da nije. Pa šta je onda problem, ne znam. Objavljuje one slike na kojima piše kako njega niko neće praviti ludim i znate već one citate. Umesto lepo da kaže u čemu je problem, on objavljuje te slike kao da je srednjoškolac i duri se. Pasivna agresija izbija iz njega.