Imam muža i zajedničko dete od skoro godinu dana, a u potpunosti živim kao samohrana majka. On nije otac svom detetu, on samo eto kao živi sa nama, dolazi kući da se okupa i prespava. Ja sam ceo dan sa detetom, ja hranim, ja presvlačim, ja kupam, ja se igram, ja se šetam, ja uspavljujem, noću se ja budim ako treba. Da, isto tako i vikendom, tata gleda tv, a ja sve ostalo. A da - i ja kupujem sve za dete, od mojih para. Tata eto plaća račune, nekad napuni frižider kad se seti i to je to. Nije stvar u tome što mi je teško, ali plašim se za dete. Ako se meni ne daj Bože nešto desi, ne smem da ga ostavim rođenom ocu ni na 3-4 sata, jer mislim da bi jadno dete ostalo gladno, žedno, ukakano i nepresvučeno. Ne znam kako može ovako. Kao da mu uopšte nije stalo.
Danas sam “teška srca” dala otkaz na poslu koji nije u mojoj struci, ali ga volim. Volim ljude s kojima radim i šef je genijalan. Ali… Ukazala mi se savršena prilika za boljim poslom u mojoj struci i znam da je to za moje dobro i moj osobni napredak.
Imam dečka i živimo već dvije godine zajedno. Na sam spomen svadbe i dijece diže mu se kosa na glavi. Imamo 30 godina u du*etu, ne želi se otarasiti svoje majke koja nam ne da mira i njegovog oca koji doslovce još uvijek traži izvode bankovnog računa. Ja zaista ne znam što da radim.. Mislim da ovdje ljubav nije dovoljna ! Ne mogu živjeti pod njihovom diktakturom !!!
Sa 15 godina sam htjela da se.. da završim svoj život. Prešla sa druge strane ograde stana i stala i plačem i razmišljam. Razlog je bio taj što me neko ucjenjivao sa provokativnim slikama (ništa skroz golo ali provokativno). Ako to uradim mama neće biti ista, neće moći da se koncentriše na brata i sestru kojima je potrebna nego će biti izgubljena jer jelte šta je propustila toliko da joj dijete to uradi. I nisam htjela njih da povrijedim. Vratila sam se sve se to nekako vremenom riješilo kako i šta ne sjećam se tačno. Naravoučenje..sve prođe, danas je tvoj blam, sjutra komšinice, preksjutra nekog doktora, nakskutra prodavačice.. elem svako malo se nešto dešava i ljudi zaboravljaju. Zaboraviš i ti kojem se to nešto dešavalo. Nije vrijedno života i ako ti do tvog života nije stalo razmisli o osjećanjima i životima ljudi voljenih oko tebe.
Ušao sam na odjel psihijatrije glumeći da sam došao u posjetu a zapravo me samo zanimalo kako je tamo.
Zašto niko ne priča o tome koliko je TEŠKO napraviti dete?!
Treba normalizovati da se javno priča o apsolutno svemu.
Zamislite, zaljubite se onako na prvi pogled kada ugledate tu osobu i mislite da je to to...
A onda kada prođe neko vreme, krenete da pričate, upoznaješ se pa shvatiš da je ta osoba mnogo povređena iz prošlosti od strane pre svega porodice a zatim i bivših ljubavi. Ali, to te ne sprečava da odustaneš iako je on meni rekao da nije za veze i da je odustao od ljubavi, evo on i ja smo zajedno već par meseci. Koliko god me odbijao od sebe, stavljao zaštitni zid, nisam odustajala. I dan danas posle par meseci, ima mana ali ne odustajem, jer ga volim. A čovek kada voli posebno devojka ide do krajnjih granica svoje duše i srca.