On se uvijek isticao svojom pristojnošću, za razliku od drugih kolega. Bio je debeljuškast, nosio je naočale i ponekad djelovao malo izgubljeno, ali je bio izvanredan radnik i divan kolega. Dok smo zajedno radili na projektu, zbližili smo se i jednoga me je dana pitao bih li htjela otići s njim na tortu i kavu u obližnji kafić. Odbila sam ga i ispričala to kolegicama, a one su odmah prenijele priču dalje. Ubrzo su ga svi počeli zadirkivati, govoreći kako bi oni rado otišli na tortu, što je bilo stvarno ružno i nepotrebno. Još ružnije je što mu se ja nikada nisam ispričala, iako sam znala da bih trebala. Vidjelo se da ga je sve to pogodilo. S vremenom se počeo udaljavati od svih nas. Zbog odličnih poslovnih rezultata premjestili su ga u drugu podružnicu, a on se nije ni oprostio, samo je odjednom prestao dolaziti. Nema društvene mreže, njegov broj mobitela nemam, a na službeni mail na koji sam mu pisala nikada nije odgovorio. Žao mi je i jedino što želim jest da je sada sretan.
Tijekom suprugine trudnoće, bio sam na svakom ginekolskom pregledu s njom te iz prve ruke gledao kako nasa beba raste. Predivan period. :)
Sa curom sam sreo neku koleginicu.
Javio joj se u prolazu.
Ova moja se utripovala da je ova pogledom “ubija”.
Misli da sam bio sa njom.
Ja joj kažem “Ljubavi sve moje cure, moje poznanice gledaju tako”.
Ne brini.
Trenutno sam u fazi kad mi ništa ne ide. Imam osjećaj da je sve protiv mene i šta god da počnem na kraju dana ne bude dobro. Umorna sam i nadam se da će brzo proć da je samo period.
Imala sam dečka koji je imao nekako čudan odnos sa majkom. Po meni nekako previše da kažem blizak. Bitnija mu bila od svega na svetu. Računala sam da je ok, pošto mu je tata umro, ona sama. Ali žena je definitivno nenormalna. I ja mu jednom kažem da ne mora baš apsolutno sve do prenosi mami i da posle meni prenosi njena zapažanja, ja bih da budem s njim u vezi ne s njom. I kažem mu da je baš majkin sin. Naš poslednji razgovor je počeo njegovom rečenicom: "ja sam juče pričao sa mamom o onome što si rekla, i rekla mi je da ja nisam majkin sin..." Ne znam ostatak rečenice, ustala sam i otišla. Nikad mu se više nisam javila.
Da li se vama dešava, i kako proživljavate na primer razna sr*nja na poslu, smicalice...loše kolege...treba trpeti to ..još sam na ugovoru na pp..a planiram porodicu....već 4 godine tako...kako čovek da ostane normalan...u ovom mulju, blatu ...od ljudi, sveta....anksiozna već jesam...nekad mi se sve skupi i mislim da nema načina da bude bolje.........kako povratiti smisao, veru....snagu...???
Jel se i vi instiktivno saginjete dok pričate na šalteru npr u pošti, domu zdravlja ili bilo kojoj ustanovi sa onim pregradama između nas i šalteruše? Imam trip da me neće čuti. 😅😅😅
Idem do grada, nešto nama važno obaviti. Mama me pita trebam li novca, muž šuti iako mu novčanik pun. Mislim nije mi ni trebalo, ali evo non stop je tako, a onda će reći da sam hladna prema njemu u ne želim ga. Iskreno, i ne želim više. Nije stvar u novcu već u njegovom odnosu prema meni od prvog dana braka. I da, razgovarali smo i ništa.
Često ovde čitam kako samce odbacuju, posebno one bez djece, ne zovu ih na proslave, svoje ili dječije rođendane itd, vremenom se udalje od njih. Ali ako su ti samci na nekoj poziciji ili imaju privatan biznis, tada će biti omiljeni gosti. Nažalost sve se gleda kroz pare, ko daje bolje poklone - on je super, ko nema para ili daje jeftin poklon - njega ćemo otkačiti. Jadni su oni koji cijene ljude kroz poklone.
Ne volim svoj izgled, kada sam se dopisivao sa devojkama svaka je htela da se vidimo što pre, čim mi vide sliku ili se zapravo nađemo sve se završava...osećam se kao Sirano.