Mene najviše j*be što ja sve razgovore sa ljudima obavim sam sa sobom u glavi i posle zaboravim taj razgovor, i zaboravim da sam hteo nešto stvarno da pitam tu osobu... Neverovatno, kao da sam samozadovoljio želju da znam odgovor na to pitanje. Nekad se i setim tog pitanja i pitam uživo, ali neretko nije to odgovor koji sam očekivao, nekad je lošiji, pa se onda pogubim i vrtim preračune u glavi... :D
Došao sam u tridesete preko noći. U jednom trenutku, kad sam se vratio doma nakon nekog vremena budući da ne radim ovdje, pitao sam se gdje su kafane koje su postojale prije 10 god, gdje su društva, gdje je sakupljanje, prijateljetva iz mlađih dana. Šta je ljudima, tko je kriv. Ne vraćaju se prošle godine.
Posle skoro 5 godina gledanja storija od devojke na instagram preko drugog naloga, ja sam je falim te upoznao uživo i mnogo je čudan osećaj!
Već dve godine smo u kombinaciji. Htela bih probati vezu s njim sada ali bojim se kako bi on reagovao na to.
Psiholog sam po struci, žensko i ovo “psihološkinja” mi ide na živce. Od detinjstva sam maštala da postanem psiholog a kad mi se neko obrati ovako novoizmijeno kao da mi je neko lupio šamar.
Kod nas privatnici u posljednje vrijeme su toliko uzeli sebi za pravo da tlače radnike, iskorištavaju maksimalno za sve i opet na kraju ne valjaš.
Uzet ću samo jedan primjer gdje novi uposlenici dobiju početnu platu istu kao radnik koji radi 4,5 godina u firmi jer eto "danas je teško naći radnika", a teška situacija, skupo sve, a auto se novo može kupiti? Pa gospodine bit će ti teško kad zbog tvoje pohlepe i bezobrazluka ode i ovo jedno dvoje koje su tvoju firmu gledali kao nešto svoje i više vremena i slobodnih dana provodili tu nego kući svojoj.
Kako izaći iz postporođajne depresije? Ogromnu anksioznost roditeljstvo nosi.....