Imam 35 godina i dva puta sam u životu bila na moru. Prvi put sa 27god sa mužem, detetom i njegovima, bilo je užasno. Drugi put- razvedena sa 31god, sa svojom narcisoidnom majkom i detetom, bilo je još gore. Svima pričam da ne volim more zbog vrućine, a ustvari je to odbrambeni mehanizam. Kao dete nikad nisam išla i bilo me je sramota, pa sam počela da pričam kako ne volim more i vrućine, da sam više za zimu. Posle sam oba puta toliko loše prošla da imam traumu da odem opet, a kad vidim slike kako ljudi uživaju plače mi se, jer sam bukvalno istraumirana i imam strah da odem sa svojim detetom, a finansijski mogu da priuštim.
Na svakom radnom mestu mi ništa nije bio problem osim ljudi. Većina ih je stalno namrgođena, plašiš se da ih pitaš nešto jer će ti odbrusiti, a morate poslovno komunicirati. Ma haos. Šta su ljudima krive kolege koje im ništa u životu nisu uradile.
U vezi sam a i dalje volim bivšeg. Totalno sam nesrećna.
Muž i ja imamo odvojene novčanike i vidim da neki to osuđuju. Kad primimo platu, damo jednake pare za račune, stan, odvojimo za hranu i to stavimo u zajednički novčanik. Ono što ostane nije zajedničko. Ja sam ceo mesec radila, zaradila, i to je moj novac da ga trošim kako mi padne na pamet. Ja zarađujem više i ne vidim što bih to delila, jer imam i odgovorniji, stresniji posao. Ako hoću da kupim nešto što košta 500e, kupiću bez da se dogovaram. Naravno, nekad dodamo jedno drugom ako zafali za nešto. Ovako baš super funkcionišemo.
Moj brat ima ženu sa kojom je ceo život. Od prvog razreda srednje škole. Oženjen je i imaju troje dece. Ja nisam imala sreće u ljubavi, nikada neku normalnu lepu vezu. Veze su mi kratko trajale jer sam povučena i nisam zanimljiva, nisam ni provokativna. Sada mi brat drži predavanja o tome da moram naći nekoga, rađati decu. U vezi sam verna, ozbiljna sam ali danas je teško naći osobu koja želi isto. On je imao sreću da odmah nađe ženu svog života i lako mu je da drugima drži predavanja.
Kolege smo, rane tridesete godine. Par puta mi je rekao da voli da sarađujemo, da mu je lepo sa mnom, da me poštuje i da nikada neku neukusnu šalu ne bi meni uputio. Muškarac je koji bi mogao imati svaku jer je lep, zgodan i ima novca i zato sam se trudila da me ne zanima. Imamo lepu komunikaciju. Čini me nervoznom ako sedimo jedno do drugog ili ako se navije iznad mene da nešto pokaže na računaru ali pretežno sam hladna i mislim da nije skontao. Mene zeza za njega par ljudi u firmi, njega jedan od najboljih drugova nekada suptilno prozove ali sve je to zeza. Danas mi je njegov drug slučajno kroz priču rekao kako mu je on baš frajer i fizički i ponašanjem, nisam smela ništa reći samo kako ga on bolje i duže zna. A u stvari i ja mislim isto i iako nismo jedno za drugo vjerovatno mu ne bih mogla odoleti.
Razočarana sam i u privatno i u državno zdravstvo.
Imam problem sa tikovima u situacijama kada sam među grupom ljudi, kada idem kod zubara, frizera i slično. Stvaraju mi anksioznost i onda ne idem nigde i ne upoznajem nove ljude. Idem na posao, ali tu se ok osećam. Nisam u depresiji, nemam većih problema, osim što mi tikovi štete za neke svakodnevne aktivnosti. Doktorka mi je prepisala veliku dozu lekova koji te bukvalno ošamute da budeš kao zabunjeno pile, da ne znaš ni koji je dan, a pregled je koštao papreno. Neću piti te lekove, jer ne vidim poentu. Čak i stvaraju zavisnost.
Mom drugu je u cilju samo da se takmiči i dokazuje, a onda kad mu neko postavi pitanje o ženidbi, onda besni i govori "je l' ja ne treba da se ženim, ne treba da imam ženu". Ono, druže, nisam ti ja kriv što je tebi preče da se pokažeš selu nego ženu da tražiš.
Neka priča ko šta hoće, ali nije normalno da osoba 30+ koja ima finansijske uslove, ne želi da se osamostali od roditelja u smislu stanovanja pre svega.
Primećujem da je dosta ljudi isključivo po mnogim pitanjima. Na osnovu jedne situacije grade mišljenje o nečemu a to uopšte ne mora da bude tako i u mnogim slučajevima se i pokazalo da nije tako. Pritom ne sagledaju celu sliku, u smislu da li su oni doprineli nečemu već samo gledaju šta je druga osoba uradila ili rekla. U pitanju su mladi ljudi, razumeo bih da su stariji pa im je dosta svega. Ne znam da li je stvar zrelosti, koliko ti je stalo do nekoga ili jednostavno ljudi više nemaju živaca ni za običan razgovor. Nekako se ranije više razgovaralo i sve se rešavalo..