Posao me je toliko psihički uništio da ne mogu više normalno da pričam sa ljudima i ne mogu da pričam ni o čemu osim o poslu. Izbegavaju me svi i što je najgore, kapiram zašto. Muka mi je više od ove zemlje, od svega. Mogla sam se lepo roditi u New York-u, a ne u ovde!
Imam prijateljicu koja je glupa i dečko je iskorištava, ja sam joj to rekla i roditelji ali ona je zaljubljena u njega. Oboje rade, on je oženjen čovjek s djetetom, još se nije rastao. Živi sam u kući. Prijateljica odlazi kod njega, plaća mu režije, hranu, kozmetiku, kupuje odjeću, kuha mu i čisti. U godinu dana veze, ona je sve platila, on njoj nikad ni sok nije platio, napravi joj ručak tako da uzme njen novac iz novčanika, kad je otjera iz svoje kuće onda plače, ona priča o nekom vjenčanju, a on se uopće ne misli rastat od žene. Razmišljam da se prestanem družit s njom.
Ne znam dokle će ljudi biti ovako samoživi. Trenutno sjedim bolesna zato što je tip iz teretane odlučio trenirati - vidno bolestan. Kašlje, briše nos koji curi svako malo. U pitanju je čovjek od 50 i nešto godina, koji definitivno ne ide na Olimpijske igre, niti se sprema za Svjetsko prvenstvo, pa da mora trenirati i pod infekcijom. Zapravo, za organizam je vrlo loše trenirati pod infekcijom. Ne razumijem kako je i dalje društveno prihvatljivo ići među narod kada si doslovno zarazan, a kada to možeš u potpunosti izbjeći. Užasavam se ljudi koji su bolesni na poslu, ali neki možda ne mogu uzeti bolovanje... Ali doći potpuno bolestan u teretanu ili na neku proslavu i širiti svoje viruse i bakterije, to je van svake pameti. Ja trpim posljedice tuđeg nemara.
Prošla sam kroz život teže, sa težim djetinjstvo i dosta problema od roditelja...razriješila sam sama sa sobom relaciju sa njima.
Ali zbog toga nisam uspela da izgradim trajne prijateljske relacije iz djetinjstva.
I sada se mučim, jer imam želju za bliskosti, ali pomalo se prebrzo vežem. Sklona sam pretjeranom otvaranju, naivnosti. Mimo svoje želje često se družim više no što mi prija.
Dosta sam nestala u ponašanju.
Najljepše mi je kada sam sama sebi posvećena (knjige, filmovi, itd.).
Da li još neko ima probleme nestabilnosti i nezrelosti?
Kako ide sazrijevanje?
Imao sam vezu 7 godina, u to vrijeme nisam uopće doživljavao druge žene, nisam varao, flertovao, nisam čak ni lajkao slike po Instagramu kao što većina radi iako su u vezama i brakovima, znači ništa totalan fokus na nju… Sada kada više nismo zajedno ja sam nesposoban za žene, za komunikaciju, slobodan sam 2 godine u te 2 godine nisam ni sa kim bio, a kojoj god se javim bude seen, a još sam pristojan i normalan, nedavno sam odustao i polako se mirim da ću ipak biti sam.
Stalno upoređujem bivšeg i sadašnjeg dečka. Bivši je sve lepše radio i nekako je baš bio umeren u svemu i osećala sam se kao prava žena ali se nije završilo slavno iz mnogih razloga. Bukvalno analiziram svaku našu večeru, izlazak.. da li mi je dao kompliment ako nije zašto nije, da li me je poljubio u ruku to je radio bivši itd.. Drugarica kaže da i ona to radi. Pomozite poludeću baš me opterećuje!
Želim da je volim najviše na svetu, ali ne smem da joj kažem...
Koliko mi je žao što su uspeli da mi nabiju komplekse i anksioznost ljudi koji su sto puta gori od mene. Kad samo pogledam na šta liče, nije mi dobro.
Ceo život se vodim time da se sklanjam od ljudi koji mi dižu pritisak, mnogo cenim svoj mir, organski ne podnosim tenzije i ne umem da se svađam. Trenutno sam trudna, pa tek gledam da se distanciram od ljudi koji su problematični. E izgleda da ću sad morati od rođenog brata da se distanciram zbog nevaspitane snajke koja me ubi u pojam... Volim ga previše, ali izbor mu je pogrešan, i mislim da je najbolje da se samo povučem i gledam svoju novu porodicu.
Prva sam godina na mašinskom fakultetu, u prvim rokovima sam položio samo jedan ispit od mogućih 5 i to onaj najlakši ispit. Zaista se trudim, učim, vježbam, ali ne ide nikako, razmišljam o ispisu, ali se bojim, jer ne znam šta želim u životu...