Da mi je znati logiku roditelja koji kažu "ja sam se mučio, sad nek se namuče i djeca, ne dam im ništa." A pri tome su npr.milioneri i da neće da kupe djeci bar stan ili auto. Znam, reći ćete i ne treba, ali ja da imam djecu a da imam pare, baš zato što sam se mučila da nešto stvorim, ne bih mogla gledati i djecu da se muče ko i ja. Ovo su rijetki primjeri, skoro svi koje znam su djeci ili sebi napravili kuće a djeci ostavili stan ili kupili auta, a pri tome 90% njih su prosječne porodice i svi kažu isto "hoću da imaju nešto svoje, da ih niko sutra ne istjera na ulicu."
Kad će se normalizirat da svakodnevno objavljivanje gologuze djece po društvenim mrežama nije normalno !!!
Od kako smo sredili kuću, dobili dete, on je postao druga osoba. Svaki dan se svađa, sve mu je teško. Ako može samo telefon u ruke i na krevet a svi drugi da rade. Do porođaja je bio divan, brižan, uvek tu da pomogne. Šta se desilo da postane druga osoba, ja ne znam. Tužno je što se vrlo brzo mala porodica raspada i što će dete rasti daleko od oca, ali ako se ovako nastavi, to je to.
Imam 35 godina i rođen sam sa cerebralnom paralizom. Nedavno sam diplomirao Informatiku, ali već skoro deceniju moj život se vrti oko fotografije. Kroz objektiv najbolje izražavam sebe – volim da uhvatim ljude, trenutke, emociju. Samostalan sam – hodam, radim, izlazim, živim normalno. Imao sam više samostalnih izložbi, često fotkam i humanitarno, kad god i gde god mogu da pomognem. Bio sam i gost u raznim emisijama, pričao o svom iskustvu, o fotografiji, o životu sa CP. A opet... postoji jedna stvar s kojom se i dalje borim – prilazak devojkama. Neka blokada. Ne znam je li to strah od odbijanja ili nešto drugo. Jednostavno stanem, ućutim, povučem se. Imao sam nekoliko kratkih priča, ali ništa konkretno. Ne tražim sažaljenje, samo iskreno pričam kako jeste. Naučio sam da funkcionišem, da budem svoj, ali valjda je prirodno da čovek ipak poželi nekog svog. Nekog ko će te pogledati bez predrasuda. Ko će te videti – stvarno. :)
Volim životinje, stvarno sve volim, ali nije mi jasno da se ljudi naljute kada im kažeš da im se stan oseća. Ne samo stan, kuća šta god, kada drže kuče ili mačku u kući. Prosto ne osećate jer ste se navikli na taj miris, ali kad neko drugi uđe baš se oseća. To što spavate sa njima u krevetu ne znači da su čisti. Moja drugarica drži 2 kučeta u stanu, spavaju sa njom u krevetu, stalno kaže ne linjaju se oni, a oni one sitne dlake imaju po celom stanu, u sve se zavukle dlake. Kaže ne osećaju se oni, kupam ih svaki mesec, ali nije do toga, prosto imaju taj neki svoj miris. Lično sam gledala kako ker liže sebi gu*icu i onda dođe i liže je po licu i ona ga ljubi u njušku. Takođe ker sedne i trlja du*e od tepih, užas.
Ispunjavaju me hobiji. Moji hobiji nisu skupi.Čitanje knjiga, većinom iz biblioteke. Gledanje filmova. Slušanje muzike i šetnja. I zadovoljna sam. Kupim ponekad neki lijep komad nakita ili garderobe, priuštim tu i tamo putovanje. Nekako mi je malo potrebno za sreću. A često nailazim na ljude koji nisu smireni, stalno kukaju vadeći se na novac. Nemam ni ja puno novca, ali odbijam da budem nervozna, da crpim energiju ljudima da stalno kukam.
Najveći besposličari među muškarcima su oni kojima su majke govorile ‘Nemoj sine, ja ću.’
Objavila sam ovdje prije par godina da smo se upoznali preko viber grupe dje ljudi dojavljuju kada vide policiju na putu. Da vam javim da smo zakazali svadbu:))
I sad kad imam puno para, draže mi je da kod kuće čitam knjigu nego da idem na putovanje.