Kažu da su ljudi koji ne žele da imaju decu sebični, ovakvi-onakvi, da ne znaju prave vrednosti. A gledam evo u teretani, dođe sa detetom malim, ona trenira, a dete na telefonu. Po kaficima isto. Prave majke i očevi nema šta, al prvi su za srat o deci i odgoju.
Ne mogu više i ne želim više raditi!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Najjače mi je kad stave sliku nekog prijašnjeg života (peć na drva, rad na njivi, djeca spavaju po podovima, siromašne trpeze, oskudno uređene kuće, itd.) uz nostagične žalopojke za tim vremenima kako toga više nema i neće biti. Druže, sve ti to možeš i danas sebi naštimat da ti bude tako. I Bogu hvala da nema tih vremena. Ali imaju traume.
Obožavam minđuše. Žene bez njih mi jednostavno nisu ženstvene. One ukrašavaju lice mnogo lepše nego bilo kakva šminka...
Da mi je znati logiku roditelja koji kažu "ja sam se mučio, sad nek se namuče i djeca, ne dam im ništa." A pri tome su npr.milioneri i da neće da kupe djeci bar stan ili auto. Znam, reći ćete i ne treba, ali ja da imam djecu a da imam pare, baš zato što sam se mučila da nešto stvorim, ne bih mogla gledati i djecu da se muče ko i ja. Ovo su rijetki primjeri, skoro svi koje znam su djeci ili sebi napravili kuće a djeci ostavili stan ili kupili auta, a pri tome 90% njih su prosječne porodice i svi kažu isto "hoću da imaju nešto svoje, da ih niko sutra ne istjera na ulicu."
Kad će se normalizirat da svakodnevno objavljivanje gologuze djece po društvenim mrežama nije normalno !!!
Od kako smo sredili kuću, dobili dete, on je postao druga osoba. Svaki dan se svađa, sve mu je teško. Ako može samo telefon u ruke i na krevet a svi drugi da rade. Do porođaja je bio divan, brižan, uvek tu da pomogne. Šta se desilo da postane druga osoba, ja ne znam. Tužno je što se vrlo brzo mala porodica raspada i što će dete rasti daleko od oca, ali ako se ovako nastavi, to je to.
Imam 35 godina i rođen sam sa cerebralnom paralizom. Nedavno sam diplomirao Informatiku, ali već skoro deceniju moj život se vrti oko fotografije. Kroz objektiv najbolje izražavam sebe – volim da uhvatim ljude, trenutke, emociju. Samostalan sam – hodam, radim, izlazim, živim normalno. Imao sam više samostalnih izložbi, često fotkam i humanitarno, kad god i gde god mogu da pomognem. Bio sam i gost u raznim emisijama, pričao o svom iskustvu, o fotografiji, o životu sa CP. A opet... postoji jedna stvar s kojom se i dalje borim – prilazak devojkama. Neka blokada. Ne znam je li to strah od odbijanja ili nešto drugo. Jednostavno stanem, ućutim, povučem se. Imao sam nekoliko kratkih priča, ali ništa konkretno. Ne tražim sažaljenje, samo iskreno pričam kako jeste. Naučio sam da funkcionišem, da budem svoj, ali valjda je prirodno da čovek ipak poželi nekog svog. Nekog ko će te pogledati bez predrasuda. Ko će te videti – stvarno. :)