Nosim naočare od svoje 6. godine i imam ogromnu dioptriju (-7). Kada god se pogledam u ogledalo bez njih, sve mi je mutno, ne vidim čak ni 20 cm ispred sebe. Pre mesec dana sam bila kod očnog i preporučio mi je sočiva. Kada sam se pogledala u ogledalo, verovali ili ne, zaplakala sam. Od sreće što napokon vidim sebe :)
Devojka se naljutila na mene jer sam u toku odnosa pitao da li će posle ići sa mnom da vidi moje roditelje....
Kad mi nešto počne smetati kod djevojke, najdraži oblik raskida mi je kad se djevojka baš zaljubi, a ja onda bez objašnjenja prekinem sav kontakt. Možda će neki reći da imam komplekse ali ja ne želim da nekoga mijenjam niti da živim sa nekom čije me navike smetaju.
Imam jako loša iskustva sa ženema koje imaju dva prezimena, ne na emotivnom, već u poslovnom smislu. U većini slučajeva, bila je jako teška saradnja. Možda samo umišljam🤔
Imam bebu i malo dete, kućne obaveze su na meni, a pritom imam i posao koji obavljam od kuće. Muž ima ćerku iz prvog braka od 9 godina i hoće da i o njoj vodim računa kada dođe kod nas jer on provede veći deo dana na poslu. Ja smatram da to nije moja obaveza. Kaže da ona nije nikakva obaveza jer je velika i da može samo da mi pomogne oko dece, a meni je muka da pored svih obaveza koje imam moram i o njoj da mislim.
Jako, jako naivno od mene što sam dopustila nekoliko godina mlađem da mi se 'udvara' putem instagrama i da se dopisujemo nekih 10 dana. Pisali smo bukvalno o svemu dok on nije jednostavno 'seen' moju poslednju poruku. Poslala sam još jednu, sasvim normalnu, na koju nije odgovorio. Ružno od njega ali neka mu. Momci, ne radite to. Jednostavno, boli.
Dođe mi da prekinem kontakt sa roditeljima kako bih sačuvala svoje mentalno, a bogami i fizičko zdravlje. Materijalno su izuzetno dobro situirani i imaju puno rodbine sa kojom su bliski, tako da me ne bi grizla savest da će u dubokoj starosti biti nezbrinuti. Ali ovaj teror koji trpim godinama moram da izbegnem jer mi se organizam buni. Imam supruga i decu u tinejdžerskom dobu i njima sam potrebna koliko-toliko normalna.
Kolega na poslu nije radio ništa i šef ga je smijenio. Stavio je mene na njegovo mjesto i sad sam mu nadređena. On je uvrijeđen jer sam ja žena koja po njegovom radi muški posao i priča po firmi da sam spavala sa šefom. Nije svjestan da je meni to što priča nebitno jer moj rad govori za sebe pa ga to još više izluđuje i strašno je bezobrazan.
Zameram mužu što mi pre venčanja nije poklonio zaručnički prsten, pa makar i onaj najjeftiniji srebrni s nekim malim kamenom. Hodali smo godinama, bio je u dobroj finansijskoj situaciji, ali ništa. Znam da je to nevažno za sretan brak, ali iskreno, bude me malo sramota kada kažem da nemam zaručničkog prstena u 21. veku.
Kolega me izbegava, prestao je da se javlja. Pitam ga o čemu je reč, kaže da me je već neko vreme muvao ali da ja nisam reagovala i da ne može više, da želi da se distancira od mene. Kakvo je to muvanje kad je sa svim koleginicama bio isti kao prema meni? Kakvo je to "muvanje" ako ne odgovoriš na moju poruku 2,3 dana?