Devojke i žene sa lepim imenima su uvek lepe i lakše im ide u životu. Mi sa ružnim imenima smo ružne i ružnjikave kao da su nam dali ta imena da nas ureknu. Evo primer jel neko video ružnu Dunju? Nije, niko nikad naravno.
Godinu dana sam u vezi s djevojkom koja nema društvrne mreže. Kad smo se upoznali, mislio sam da se šali, ali ne, ona zaista nema društvene mreže. Ljudi, ja sam preporođen. Potpuno preporođen, ja skakućem, ja sam sretan, slobodan. Da se razumijemo, ja nisam čovjek koji se javlja drugim djevojkama, nikad nisam prevario djevojku, ali ona je pravo osvježenje u mom životu.
Nisam sposobna za život. Divim se ljudima kako su snalažljivi i neustrašivi. Mene plaši bilo kakva odluka, ne vjerujem da sam sposobna za ostvarit nešto u životu.
Nije mi jasno zašto muškarci varaju kada imaju sve pored osobe sa kojom su. Pružila sam mu sve, nisam neka koja ne vodi računa o svom izgledu, volim sex sa njim i nisam neko ko to izbegava, iniciram dosta puta i ja. Lepo izgledam i zgodna sam i znam da za nas kao o paru pričaju da je našao "dobru ribu" iznad svoje lige. Nisam nikad ljubomorisala, smarala ga, pružila sam mu uvek emotivnu podršku, a on me je eto varao sa ženama dosta starijim koje je upoznavao na aplikacijama za upoznavanje. To me jako boli jer izgleda neko šta god da uradi ne može izbeći prevaru i ne može biti siguran. Nisam zaslužila to jer sam uvek bila korektna prema njemu i mnogo sam ga volela. I dalje sam u šoku dok ovo pišem i izvinjavam se ako su mi pisanje i misli malo haotične.
Nakon par mjeseci plakanja meni postalo svejedno a on shvatio, e pa kasno!
Pazite se gneva i besa starijih prvorotkinji, žena koje pate od krize srednjih godina, to su takve psihopate.
To vam ne treba u životu.
Bežite od takvih glavom bez obzira.
Najbolje mi je kad neko kaže da ne radimo dovoljno i da ništa nije skupo. Pa najbolje tri posla da radim da bih sebi priuštila kvalitetnu kozmetiku. Mislim da mi ta kozmetika neće pomoći ako budem toliko radila i iscrpljivala svoje telo.
Ne volim svoj posao, ali moram da ga radim zbog egzistencije.
Svoju djecu učim da je poraz u sportu sastavni dio igre, da je biti na klupi prilika da se nešto nauči i poboljša, a ne da se bude nezadovoljan, da se u školi ne moraju imati sve petice i da je jedinica isto ocijena, ali ujedno i opomena da moramo više na tome raditi. Pokušavam im usaditi u glavu od početka da je poraz/neuspijeh nešto sasvim normalno i da se s tim treba živjeti, sve da im u životu bude lakše nositi se s time.