Pre tri dana sahranih majku, pre četiri godina babu, svi koji su me iskreno voleli više ih nema, moj život je truba...
Uvek sam mislila da sam statusno niža od ljudi iz okruženja, zato sam na neki način izbegavala druženje sa njima. Mislila sam da bi me povredili kad tad.
Što više para imam sve sam manje srećan, sve ono što sam želeo više ne želim, prošlo me, tako da nove snove nemam a stari su prohujali, a nemam ni mir u duši, te zarađene pare (pošteno i radom napornim) su od mene napravile nešto što nikad nisam hteo da budem, prazna ljuštura koja samo postoji.. :(
Sigurna sam da su mi antibaby pilule naštetile. Dobila sam policistične jajnike. Dok ih nisam pila, nisam ih ni imala.
Ima jedna koleginica sa posla koja svakodnevmo dođe kod mene i žali se na iste stvari. Sa njom ne može ni da se razgovara jer ja i ako kažem nešto o sebi ona ne konstatuje i nastavi o sebi. Sutra kad bude opet došla na fin način ću joj reći da ne mogu jedno te isto slušati. Ne znam kako nekome nije neprijatno da tek tako dođe i krene da kuka i vidi da ja samo sedim i ćutim jer ne stignem ništa ni reći i ona nastavlja.
Plašim se toga da ću nekada da raskinem dugogodišnju vezu. Meni bre treba godinu dana da se oporavim posle veze od 2 meseca, koliko bi mi tek trebalo za vezu od 5 godina?
Nisam socijalna i ne volim da se družim. U stanju sam da dane i mjesece provedem sama u kući ili u obilasku prodavnica, šetnji, ostajanju kod kuće; čitanju, pisanju, kuhanju, slušanju muzike i bavljenju sportom. Društvene mreže nemam i ne trebaju mi. Prijatelje nemam i ne osjećam potrebu za njima. Imam roditelje i sestre i dovoljno mi je da znam da su živo i zdravo ali svaka komunikacija duža od sat vremena me umara i crpi mi energiju. Željela bih doživjeti romantičnu ljubav jer imam potrebu za intimnošću i seksom sa voljenim muškarcem. Depresivna nisam, kad pogledam u prošlost, ja sam ono dijete koje je uvijek voljelo samo da se igra iako su me vršnjaci pozivali u igru a roditelji mi nisu zabranjivali druženje. Da imam uslova, odselila bih se na pusto ostrvo sa voljenim muškarcem i dolazila dvaput godišnje u nabavku namirnica i kozmetike. Ne znam zašto vam ovo govorim, vjerovatno da biste shvatili da mi samotnjaci nismo nužno depresivci niti mrzimo ljude.
Moj suprug je bio razjaren što ne želim davati novorođenu bebu nikome, pa ni njegovoj mami, te mi je istrgao bebu iz naručja i odnijeo bebu staru nekoliko dana svojoj mami na drugi sprat. Onda se vratio meni i rekao: "To je i moja beba parni dani tvoji, neparni moji!"