Koliko mrzim kada mi se javi osoba koja me je ponižavala i provocirala, kao da se ništa desilo nije. Napiše „ćao, šta ima“, umesto da se izvini. Pritom ima preko 30... Užas, koliko ljudi ne znaju da komuniciraju, izvine se, priznaju da su pogrešili...
Evo primjer šta za mene znači lojalnost. Oboje koristimo Instagram, ne da sam ovisna o tome ili mi je bitno šta se tamo dešava, ali kao svaki drugi čovjek imam tu aplikaciju i koristim ponekad. Primjetila sam neko vrijeme jednog momka iz mog kraja, koji je inače predivan i znam o njemu sve najbolje. Iz dobre familije, dobar drug i ništa se za njega loše nije čulo. Počeo mi je lajkati storije. Prvo sam mislila da to onako radi iz dosade. Onda se ponekad i javio s nekim komentarom u vezi objave. Odgovorim uvijek kratko i to je to. Ja sam u braku. Ali čim sam osjetila da mi prija njegova pažnja, da li će on vidjeti taj stori ili mi se javiti sam ga izbrisala iz prijatelja. Od tad mu nikad nisam više otvorila profil. Samo želim reći koliko mi nije jasno kad neko dopusti to, da se zaljubi, da se krene dopisivati, ili još gore da se krene viđati i varati partnera. Ništa manje ne očekujem od svog muža, samo se mogu nadati da razmišlja kao ja.
Najbolje je kada kažu da ne gledamo TV i ne čitamo novine, da će nam tad biti bolje. Pa ja ako to uradim, i dalje će svašta da se dešava, a i moramo nekako biti obavešteni. To je kao da kažeš da te ništa ne zanima i živiš u svom svetu, a oko tebe haos. Neće se ništa promeniti isključivanjem TV.
Sutra je rođendan mom bivšem dečku. Ja ga volim i dalje i želim pomirenje, on ne. Da li skupiti hrabrost i čestitati mu?
Život mi postaje nepodnošljiv. Navučen sam na kocku, masturbaciju/pornografiju, na posao koji radim i koji volim, i kad nisam na poslu ne osećam se dobro jer ne znam šta ću sa sobom u slobodno vreme. Imam dobru devojku koju sam prevario jer ne umem da se kontrolišem od napaljenosti, krijem joj sve i svašta. Živim jedan second hand life. Ceo život imam psihičke probleme uspone i padove. Želeo bih da me nema i da ne postojim, da se uopšte nisam rodio.
Nisam od onih koji drame i kukaju ali realno život bez ljubavi je teški promašaj... Bukvalno nam je to potrebno, džaba sve ostalo !
Pre 3 godine bila sam jako zadovoljna svojim izgledom, trenirala sam i izgledala lepo. Zato sam se odlučila da odem kod profesionalnog fotografa da se slikam gola i u donjem vešu. Htela sam nekako da istaknem svoju ženstvenost. Otišla sam kod profesionalne fotografkinje, uradila mi je prelepe slike, uz nežnu pozadinu i to jesu gole slike, ali ne onako seksualne na šta se prvo pomisli nego nekako nežne, kao neke renesansne slike. Od tih slika je ta žena napravila album. Problem je što je moj sadašnji dečko kod mene u sobi našao taj album i naljutio se kako sam mogla takve slike da uradim. Mislim da on zadnji može da komentariše jer je u početku naše veze pratio i lajkovao of devojke na instagramu.
Ostavio me momak, preko video poziva sa broda. Plakao zajedno samnom kako mu je žao itd. Veza bila kao u bajci, bukvalno. Kako radimo na kruzeru, tako je i počelo, on je Italijan. 1x sam ga upoznala na prvom brodu odbila sam ga; Tada mi se nije sviđao. Varao je dugogodišnju curu. Nažalost sudbina me poslala na treći brod i jednostavno se desilo. Odlučio je prekinuti sa curom. Veza kao iz bajke, 9ipo mjeseci, od toga 4 mjeseca fizički smo bili skupa jer je on radio na brodu i dalje. Po 1x sam bila tretirana kako bi svaka cura htjela. On tvrdi da da mu je “ubilo” emocije što smo se zadnja 2 mjeseca raspravljali oko gluposti a on voli miran život. Pored toga se NIKADA nismo svađali. Ja sam tada ta zadnja 2 mj prolazila kroz stresne situacije, koje su na žalost uticale na naš odnos. To mi je mana što sam malo impulsivna. Ali nikada nije bila svađa za nešto bitno. Nikakve uvrede, ništa, samo zvocanje. I to naravno u 99% slučajeva ja, i priznajem to. Kleo se na vječnu ljubav. I eto..
Mrzim kad neko kaže ‘sve bih uradio za tebe’ i onda kad mu nešto tražiš nađe ti 20 izgovora zašto ne može to da uradi.
Do 27 godine sam živeo sa roditeljima, imao sam naravno svoju sobu odvojeno ali sam hteo da živim sam i da imam svoju privatnost. Od svoje 22 godine radim, redovno sam davao za račune, hranu i neke druge potrebe koje su bile potrebne u kući. Tih par godina nisam bio u mogućnosti finansirati sebi stan, troškove života jer mi je plata bila mala, ali iz godine u godinu plata mi se po pravilu firme povećavala pa sam došao u mogućnost da to sebi omogućim. Naravno da sam mojima mesečno slao 100-200e čisto da im se nađe. Pored svog posla i vikendom kad ne radim ili po potrebi u toku radne nedelje u popodnevnoj smeni taksiram po Novom Sadu. Ko hoće da radi ima posla na pretek da zaradi ko neće on samo kuka.