Otac je imao manju saobraćajnu nezgodu i ušao je u raspravu sa čovekom čiji je auto čuknuo. Potukli su se i ovaj mu je izbio nekoliko zuba. Srećom pa je u pitanju zubar koji mu je iste i namestio. Sada se šali da ima lepši osmeh i izgleda mlađe.
Jedva čekam potpunu finansijsku nezavisnost, da bih mogla s familijom da kontakt svedem na dva puta mesečno. Ovo kako je sad više nije zdravo ni za koga. Jedino mi je žao zbog toga što ako budem imala decu, ona neće imati mnogo veze sa babom i dedom.
Obično devojka koja kao devojčica nije imala mnogo stvari kupuje mnogo kada počne da radi ili dođe do para bilo kako. Mene je hiperinflacija operisala od kupovine. Kada sam jednom čula ,,nema" za neke lepe cipele ili su mi pod nos stavili stvari starijih sestara, ja više nisam poželela da kupujem. I kupujem danas ali to je radi reda. Gnušam se butika i tržnih centara, jer mi u pozadini iz prošlosti ključa ono ,,nema" iako je novčanik pun. Potrošim na knjige, na hranu, na neku tehniku, ukrase za kuću, ali na garderobu ne. Niti me zanima, niti volim. Eto!
Iz osmogodišnje veze najljepša uspomena bila je kako je ljetni dan, a mi ležimo u stanu na Grbavici zagrljeni i odmaramo. Sjećam se samo da sam se osjećala najmirnije i najvoljenije kao da je sve na svijetu na svom mjestu i rekla sam mu tada kako bih voljela da taj trenutak mogu zalediti i uvijek se vraćati u njega… Prošle su dvije godine od našeg prekida i dan danas kad sam usamljena i tužna zatvorim oči i osjetim taj trenutak, kao da sam ga stvarno zaledila i da i dan danas živi u meni… Taj osjećaj ljubavi, mira, sigurnosti je najljepši osjećaj ikad doživljen - čista ljubav i sreća.
Kako sam starija, sve mi je teže da se borim sa anksioznošću. Svaki dan jedva ustajanje, snaga da se ode do posla, do obične prodavnice, teranje na silu da se družim i ne zatvaram u sebe a najradije bih negde na pusto ostrvo, sa knjigama i da me nema. 34 godine gušenja u snu i tahikardije čim se probudim. Ne veseli me ništa, a nema šta nisam pokušala da sebe usrećim, od treninga, terapije, putovanja, antidepresiva, pokušaja veze... Ne vredi.
Gledala sam dokumentarac kako se pravi odjeća od plastičnog otpada, to je kad na etiketi piše poliester. Jao koji horor, svu plastiku prljavu miješaju pa tope i onda prave odjeću, haljine, majice, džempere... Nije ni čudo što se ljudi usmrde kad nose takvu odjeću, a i nije zdravo za kožu. Dobro smo i zdravi ikako.
Muž me zapostavio, ne prilazi, odnosi su na moji incijativu, vrijeđa me i uvijek s nekim tonom mi se obraća. Naučila sam da to ignoriram, nabacim osmijeh, oprostim i da ga takvog volim. Nabacim osmijeh i na poslu sam sretna majka i supruga, ozbiljna, profesionalna u onome što radim i zabavna. U meni srca puca koliko želim muževu pažnju i ljubav. Znam da me voli. Uz sve to mijenjam posao, jer mi je kolega priznao emocije, da bih sačuvala samo muža u glavi i srcu. A nekad se pitam je li vrijedi takav brak spašavati.
Imam 30 godina imam dete, supruga i zahvalna sam na tome volim ih i vole me ali moj tata je preminuo pre godinu dana iznenada imao je 54 godine. Uvek je bio uz mene podržavao me i pomagao. Mnogo mi nedostaje kao da mi je deo srca oduzet. Volim te tata volela bih da si sa nama volela bih da si doživeo starost. Nije fer.
Jeste lepo kada si obrazovan (dr npr.), kada se trudiš, radiš i postižeš velike uspehe, ali... Nismo svi stvoreni za to i ja ne znam kad će to ljudi da shvate. Radim i ja, trudim se, ali zaposlena sam u marketu. Zašto sam jadna ako ću raditi u marketu do kraja života? Zašto bi to bilo loše? Mislim, meni je baš ružno i tužno se osećam kada ovde napišu da su ljudi loši jer rade obične poslove, ostavljaju devojke jer rade za kasom zato što su lenje i neambiciozne itd.
Muž mi je sa plaće od 3000e prešao na plaću od 2000e i to samo jer će na ovom poslu dolaziti u 16 sati kući, a ne kao na starom u 17 sati.
A novci ne da nam trebaju, nego stvarno trebaju. A njemu je sve ravno i ne sekira se i sve mu je odgovor biti će.