Bila sam u idealnoj vezi i iz te veze je nastao brak koji je trajao 6 godina. Tek u braku sam saznala ko je moj muž zapravo, da su on i njegovi veliki manipulatori i da je on seksualni zavisnik koji ide po javnim kućama i leči svoje „probleme i muke“ na taj način. Dala sam mu šansu da se promeni, ali je samo obećavao i vremenom bio sve gori, stalno vređao, ponižavao, nikog cenio sem sebe, ograničavao me u mnogo čemu. Planove je donosio uvek sa svojima-a ako bi se pobunila odma bi bila svađa. Sada kada sam ga napustila, on je navodno povređen i on ima svoj ponos, po njemu smo krivi moja porodica i ja, koja sam otišla, a nije on kriv za sve što je radio i što se nikada nije menjao (samo se vešto krio). Ne znam šta da kažem, spasila sam se budala, ali mi je žao što ga još uvek volim i što on nikad nije u sebi video krivca za nešto. Njemu i njegovima su uvek drugi za sve krivi, a sami uništavaju svoje živote. Mislila sam da me bar malo voli, ali ne, on živi kao da me nikad nije ni bilo.
Nema ništa antipatičnije od devojaka/žena koje su zadovoljne svojim izgledom, a sa strane tobože kukaju kako su 'debele', samo da bi ih drugi hvalili i pumapli im ego.
Nedostaješ mi malo više kada se u gomili poruka ne bi našla tvoja.
Komšiju je drugar ispalio za more a već je rezervisao i pitao mene da idem sa njim. Kaže da je mnogo ljudi pitao jer je već platio kad je rezervisao ali zašto baš mene da pita, a ne njegove muške drugare. Ne znam šta da mislim. Tako bi želela da idem, ali se plašim šta će reći okolina.
Ne mogu da shvatim ljude koji izlaze vani u trenerkama. Idu u školu ili na faks u trenerci, na kafu, neki i u klubove. Užas... što bi rekao Karl Lagerfeld, odustali od života i obukli trenerku.
Trudim se da sebi obezbedim dobar auto i da kupim stan. Normalan posao već imam. Ali pitam se šta mi to vredi kada dođem u prazan stan bez devojke. Imao sam dugu vezu ali to nije bilo to. Želim da me neko istinski sasluša i zagrli posle radnog dana, nisam još uvek našao pravu osobu koja je slična meni i koja slično razmišlja.
Previše spavam i pravim se da je to samo zbog nedostatka gvožđa.. Istina je da ne umem da pronađem radost u svom životu više, ali zbog dece pokušavam.
Proživjela sam dosta trauma i gubitaka, ali odlazak od narcisoidne osobe je nešto najteže što sam u životu napravila. Prošla je godina dana, s njim je nešto u meni umrlo. Ne mogu ni zamislit da proživim više i jedan dan u onom grču i stresu koji mi je stvarao, ali... Promijenilo me.
Imam iracionalan strah od budućnosti. Imam strah da ću ostati bez i malo para, da ću se raboljeti zauvijek i pasti u krevet do kraja života, da ću izgubiti kontrolu nad životom, da će plafon pasti na mene u slučaju zemljotresa, da ću izgubiti sigurnost na svim poljima u životu... Da neće biti nikakve sigurnosti uopšte, imam strah. Sigurnost na svim poljima je jedino što mi je bitno u životu.
Brat i ja smo dobili od roditelja po kuću, i na nama je bilo da izrenoviramo kako hoćemo. On je podigao duplo veći kredit od mene jer nema pojma ništa da radi, pa je morao za sve da plati majstore, dok sam ja sam nešto i zidao, betonirao, sprovodio struju, gletovao, lepio pločice, postavljao laminat,... I sad kad obojica imamo porodice on i dan danas plati nekog kad treba da mu se okreči soba, popravi mašina, pokosi trava, popravi auto. Ja sve to radim sam, jedino ako nešto baš ne znam, za npr veće kvarove za auto, tu zovem majstora, ili za postavljanje npr pvc prozora. I on i snajka godišnje puknu brdo para za takve gluposti što bi muškarac trebao da zna. Ali opet njega sve ženske osobe u našoj porodici hvale više od mene, jer njegova žena ne radi ništa u kući, on kuva, pere, usisava, čisti, prava domaćica. Zato oni nisu otišli dalje od Crne Gore dok sam ja sa ženom išao do Kolumbije, Tajlanda, Francuske, Australije. Sve pare koje su oni davali na majstore mi smo trošili na letovanje.