Ljudi su neverovatni - u 6. mesecu trudnoće sam i već me pitaju da li ćemo odmah 2. dete ili ćemo praviti razmak!
Imam problem sa momkom. Ne voli kad se sređujem. Sportski sam tip i kad odemo neobavezno na kafu preko dana, uvek nosim helanke i topove, ili šorceve ako je leto. Njemu to smeta, navodno više voli kad je devojka u širokim farmericama, dakle ni trenerke ne dolaze u obzir. Ne znam kako ćemo u budućnosti nas dvoje. Sada su helanke, sutra će biti izlazak sa drugaricama, sa kolegama i koleginicama sa posla. Ja ne želim biti zatvorena u kavezu.
Dala sam otkaz i sretna sam! Mislila sam da ću ipak još malo izdržati, da nije tako strašno, da mogu prijeći preko nekih stvari koje se događaju. Međutim, presjekla sam. I drago mi je da jesam. Ako mislite da ne možete, da nemate snage - itekako možete!
Bivši me ostavio jer je posle 2 godine shvatio da me ne voli. Posle nekog vremena dobijem posao u njegovom gradu, viđala sam ga stalno i nekako smo se opet sprijateljili. Nije bilo priče o vezi, provodili smo vreme u priči i išli na pecanje, pomagali se finansijski i sl. Jedan dan sam otišla kod njega da nahranim kućne ljubimce dok je on na poslu i došla je njegova mama kojoj ja verovatno nisam bila prilika za njenog sina. Žena me bombardovala pitanjima šta sam ja njenom sinu, zašto ga proganjan, zašto sam došla ovde da radim. Kako sam inače osetljiva doživela sam veliki stres, a zapravo ništa nisam kriva. Sad mi je i nekako smešno. Ispada da njen sin od 37 god ne može zbog mene da nađe devojku. Pa ja da sam toliko uticala na njega on bi me zavoleo za 2 godine. Što je još jače on od tog dana stalno govori kako se "mi volimo".
Ja sam upisao fakultet sa 38, a završio sa 42. Sve se može kad se hoće.
Taj jedan četvrtak koštaće ga svega. Do sad sam uspela da ga posvađam sa dve koleginice, da dobije otkaz na jednom poslu, da zamrzi ekstremno bivšu, da mi pomogne poslovno. Da samo meni veruje. Da od mene zavisi i za sve pita.
Planiramo i zajediničko kratko putovanje. Ja imam strpljenja. Odabrala sam ga. A on, me je povredio. Rekla sam mu - nemoj. Ali ipak jeste. Zato. E zato, će te taj jedan četvrtak dragi moj koštati debelo.
Onog trenutka kad bi bude verovao, onog trenutka kad me bude video kao majku svoje dece, to će biti trenutak kada ću mu iščupati srce. Baš kao što je i on meni.
(godinu i po dana smo zajedno)
Kada smo momak i ja bili zajedno u društvu sa njegovom porodicom, izjavio je u priči da je njemu majka na 2.mestu. Ona se uvredila misleći da sam ja ispred nje, ali kada je reko da mu je na 1.mestu Bog, na 2.majka, a na 3.ja, sva se obradovala jer je ispred mene.
Nismo u braku, ali kada je tako dok smo u vezi, dok nam najlepše ide, šta bi bilo tek sutradan u braku? Ja bih bila uvek posle njegove majke, pa i deca ako ih budemo imali?
Nemam ništa protiv njegovih roditelja, poštujem ih i tu sam šta god da im treba.
Ali, prosto želim da momku, sutradan mužu, budem ja njegov prioritet kao i on meni!
A to ne umanjuje poštovanje prema našim roditeljima i ljubav prema njima, samo želim da se razgraniče te stvari.
Koleginica izjavila kako je privlače inteligentni momci. Ja sam šahista pa sam se ponadao. Međutim, vidim je posle nedelju dana sa likom koji ceo život sedi po kafićima i kladionicama i diskutuje o fudbalu.
Prvo dete smo dobili sa 38 godina posle nekoliko godina borbe, lekara i svega i svačega, ostala sam trudna u toku priprema za VTO. Trudnoća s problemima ali na kraju je sve bilo kako treba. Trebalo mi je vremena da se oporavim i u 41.godini opet ostajem trudna neplanirano. Radost prevelika, međutim beba loše, staje srce u 9.nedelji. Ja veći bol i poraz nisam osetila. Vrištala sam danima ali bukvalno, sedim u auto, vozim se i vrištim i urlam na sav glas. Kući sam bila ok zbog cele porodice. Kada se odradila intervencija, imala sam osećaj kao da sam ubila i sahranila svoje dete. Znam da ništa nisam kriva ali i dan danas osećam krivicu, bol, strah. Znam da se desilo mnogim ženama i nastavile su dalje svesne da je bolje što se odmah na početku desilo. Ja i godinu dana posle razmišljam o tom malom biću koje sam nosila i ne mogu da prestanem da patim. Svoje dete obožavam i pružam sve što mogu. Ali mi je žao što imam i ljubavi i mogućnosti da čuvam bar troje a nisam te sreće.
Dobila sam posao u jako lošoj ustanovi, jer za tu gde sam htela nisam imala vezu, koju je pak, gle čuda imala osoba koja je lošija od mene. No dobro. Ja sam se svakako trudila na specijalizaciji, radila sam više od kliničkih lekara, ispravljala profesore, na sopstvenu inicijativu radila naučne radove i zaslužila da dođem tu gde je i trebalo da budem od samog početka. Svi klinički lekari me mrze, smatraju da sam najveća konukrencija, što i jesam.
Izvinite, Vi ste svi lošiji od mene, došli preko veze, koju ja nisam imala, ja zaslužim, radeći više od svoh vas i vi sad mene mrzite.
Ja ne razumem. Ali nebitno, odlučila sam da malo steknem iskustva u akademskoj ustanovi i sebi krčim put za dalje. Ne želim da budem jedan miš u kutiji i da gledam koji će miš izaći odatle živ. Hoću zdrvao okruženje, podršku, napredak, a ovim spletkarošima želim baš ono što zaslužuju.