Imam 35 godina. Nedavno sam saznala da je moja majka abortirala nekoliko puta u pokušaju da dobiju sina. Ja sam rođena greškom, slučajno, mislili su da sam muško..
Prije tačno mjesec dana preminula mi je mama. Nemam nikog drugog ni od porodice. Danas mi je rođendan. Isključila sam opciju pokazivanja rođendana na viberu i čekam da vidim da li će se itko sjetiti. Zasad nitko ni da pozove ni pošalje poruku. Ne mogu živjeti bez moje mame, ona mi je sve u životu.
Meni je baba platila vozački ispit i doživotno ću joj biti zahvalan.
Nadam se da će se jednog dana exYU narodi međusobno makar poštivat, ako ne voljeti...
Za 50 godina ćemo svi hodati goli bez ikakve odeće jer ćemo shvatiti da bez veze bacamo novac na garderobu i da nema razloga da se stidimo svoga tela.
Svi roditelji koji kupe djece električne romobile su neodgovorni i u najmanju ruku glupi. Eto toliko, opravdanja nema.
U kombinaciji sam sa bivšom koleginicom. U zrelim je godinama ali mi to nije smetalo čak naprotiv. Razumem je nađem joj se kad god ona to želi, i postala mi je nekako draga. Skoro sam prohodao sa devojkom i od te veze mislim da će nešto biti. Veče kad sam došao da upoznam njene samo što se nisam srušio, moja kombinacija bila je njena majka.
Mislim da posao u IT firmama nije za svakoga. Fakultetski sam obrazovana, iako daleko od te struke. Radim u na non-technical poziciji, i nesrećna sam. To nije svet za mene, ne mogu to da ispratim niti da se uklopim. Pravim se da znam šta radim, i da mi je dobro a mislim da bi mi lakše pao posao u prodavnici, knjižari, butiku... Nisam ambiciozna, ne želim neku vau karijeru, samo običan, stabilan posao. Plašim se osuda okoline.