Zar je moguće da svako mora staviti sliku s letovanja i pesmu: Vodi me tamo kraj plavoga mora od Olivera??!! Zašto?
Imam 34 godine, i preduzetnik sam, zapravo nastavio sam porodičan biznis u kome se zarađuje suma okvirno 7-8k eura mesečno, ali mesto je izuzetno toksično i ne sviđa mi se za život i nemam povezanost sa ljudima jer je mala varošica.
Slušam komenta kako su mladi lijeni i nezahvalni, a nitko ne spominje one koji godinama sjede na pozicijama bez volje i kavlifikacije. Mi moramo imati 2 diplome, govoriti 3 jezika, znati 6 programa i pratiti svaki tehnološki trend, a i dalje toleriramo one koji ne znaju otvoriti Teams. Mladi ne odlaze jer su lijeni, već jer znaju da vrijede više. A "iskustvo" ne znači ništa ako ga nisi spreman prenijeti. Vi ste oblikovali ovu generaciju, ako vam se ne sviđa, možda ste vi zakazali kao mentori.
Al' moja majka, koja je vrištala od sreće i ljubila me, kada sam došao kući s bronzanom medaljom za 3.mjesto, sa plivanja kada sam imao 9 godina. Kao da sam celi Svet osvojio. Nikad to neću zaboraviti. Morala je da radi, nije me mogla doći gledat,al taj ponos i sreća u očima. Hvala ti za sve, i uvek si nam bila dovoljna.
Nije mi jasno kad neki ljudi otputuju negdje i slikaju samo sebe, ja jedva čekam da posjetim i slikam znamenitosti, arhitekturu, prirodu, more muzej itd.. Slikam se i ja, ali nisam baš toliko opsjednuta sobom. Nekako mi se čini da samo hoće da pokažu da putuju. Ovo se odnosi na ljude koje poznajem lično, njih 99% su ovakvi.
Osudite, prozivajte, psiholog sam i mislim da treba da bude obavezno bušenje ušiju ženskim bebama i stavljanje minđuša. Reći ćete nek odraste pa nek bira šta će raditi sa svojim ušima, nek buši ako želi, ako ne želi ne mora. U ovom vremenu ima ljudi čiji se pol ne može utvrditi posmatranjem, pa eto bar da na osnovu toga znamo jesu li muško ili žensko.
Sad kad radim i imam para za izlazak, ja sedim kući jer nemam sa kim da izađem. Ceo vikend mi prođe tako što bauljam po kući. Ljudi su se otuđili, niko ni sa kim neće da izađe i da se druži.
Zašto su muškarci postali slabiji spol? Žena sam, 29 god, ostvarena. Postigla sam sve sama od 0, sa svoje dvije ruke i na pošten način. Postigla sam više nego 99% muškaraca moje generacije. Kad upoznam nekog muškarca pa i do 5-6 godina starijeg, dobijem dosta komplimenata. Tipa kako mu se sviđa što sam borac, što sam vrijedna i uspješna, te kako mu se sviđa moj karakter itd. Nisam još nikad dobila neku kritiku. Ali sam već 5 godina sama. U fazonu su super si sve ali ništa ne bude. Da li se muškarci plaše uspješnijih žena?? Mislim da bi ozbiljno trebali da se pozabave sa sobom. I kad vide da je žena uspješna razmišljaju na način, ona mi može biti motivacija da i ja budem uspješniji i bolji. Mogu da rastem uz nju a i ona uz mene. Ne, nego vam je lakše da nađete neku kojoj je cilj dana da se sredi i ide negdje na kafu i kojoj je svake subote rezervisan sto u klubu. Pa poslije kukate.
Ne znam da li mi se javljaju slike iz prethodnog života ili šta ali često - pogotovo leti mi niotkuda samo blesne slika pred očima kako sam u praznoj velikoj palati od mermera i kamena i koja se nalazi u pustinji niko nigde kilometrima, sa jedne strane je more, sunce i pustinja sve okolo. Osećam bukvalno miris mora, soli i peska svuda i osećam se blaženstveno u tom momentu. Boje su jarke takođe... kao u raju.
Nikad nisam bila u Egiptu ili nekoj pustinji na svetu ali ta slika kao da se dogodila pa je neko potisnuto sećanje...takav osećaj imam.