Ja sam se zaljubila u zauzetog muškarca. Odbila sam da budem sa njim, da mu budem ljubavnica ili zabava za kratko vreme. Postupila sam ispravno, ne sumnjam u to. Ali zašto se osećam prazno, nesrećno, tužno? Trebala bih da budem ponosna na svoju odluku. Patim kao da sam izgubila nešto vredno, a bila je to lažna pažnja i trud samo da bi dobio što je zamislio. Vreme prolazi, ali ja i dalje ne osećam privlačnost ni prema kome kao prema njemu. Ne znam kako da ga zaboravim. I nisam ga idealizovala, jasno sam videla njegove mane.
Baš sam usamljena. Volela bih kada bih upoznala drugaricu koja voli da putuje kao ja. Imam dobru drugaricu ali ona nigde ne ide a i dečko nije ljubitelj putovanja.
Pozvala sam dečka koji mi se sviđa da gledamo film kod mene. Odbio je uz riječi kako on nije takav.. I dalje mi nije ništa jasno?
Imam 37g. Nekako sam imao sreće da sam odrastao u svijetu u kojem su 20ete bile svima godine za isprobavanje. Žao mi je novih generacija koje su isforsirali da u ranim 20etima trebaš biti ostvaren i po mogućnosti bogat čovek. Ljudi imaju probleme s srcem, tlakovima, depresijama i sl. zbog toga što su uvjereni da su sjebali sve. U dvadesetima sam isprobavao. U ranim 30etima sam znao što želim. U 37 sam ostvario sve svoje ciljeve. Radujem se godinama ispred jer ne osjećam pritisak da nešto moram.
Izgledati mlađe nego što jesi je super kad imaš 50 godina, ali ne kad imaš 25 i izgledaš kao srednjoškolka.
Imam 28 godina muško sam, sa svojih 28 godina života sam imao dve devojke, obe su bile totalni promašaj jer sam bio finansijski i seksualno iskorišćavan, već poduže vreme pokušavam da pronađem koliko toliko normalnu i pristojnu devojku sa kućnim vaspitanjem koja će me stvarno voleti, a ne zbog novca ili nekih drugih materijalnih stvari, izgledam prosečno, ranijih godina sam imao problem sa stidljivosti i povučenošću, to sam prebrodio ali opet ništa ne ide na bolje, voleo bi da budem voljen i poštovan ali stvarno istinski jer su moja dosadašnja iskustva bila sve samo ne dobra... Šta raditi u trenutnoj situaciji? Ps. takođe me trenutni posao jako puno stresira, a nemam alternativu, šta raditi u oba slučaja?
Grize me savest zato što me je jedno putovanje nedavno koštalo kao šest minimalaca. Naravno, nisam ga platila iz cuga, štedela sam 4 meseca. Ali i pored te štednje, lepo sam živela i ništa mi nije falilo. Grize me savest jer imam osećaj kao da se razbacujem dok neko nema šta da jede. Znam da sam zaslužila svoju platu, i da ne treba da mi bude krivo, ali isto tako mislim da je većina u Srbiji zaslužila mnogo više nego što zarađuje i plašim se da se podsmevam ljudima što sam ja imala sreće...
Ja ne znam jesam li ja lud ili šta, al supruga i ja od dana kada smo se uselili skupa nismo nikad spominjali moj ili tvoj novac nego uvijek je to naš novac. I nikad se nismo svađali oko toga niti se dogovarali oko toga, to je nama jednostavno tako kada dvoje ljudi krenu timski radit.
Ne mogu više da trpim loše komentare od partnera sa kojim živim. Pa čak i da je u pravu može da se kaže na neki lep način, a ne da me vređa.
Kako je čudno kad sretneš nekoga za kim si goreo, gledaš ga i ne osećaš apsolutno ništa.