Video sam par puta svastiku golu.. Probao bih nešto ali me je strah?!
Studentski dani, izlazak u grad petak veče, centar Beograda. Od tada ima 10 godina.
Pripit se smuvam sa jednom devojkom. Odlučimo da izađemo ispred i odlazimo do obližnje klupe u Knez Mihajlovoj. Seda mi u krilo, ljubimo se i samo odjednom počinje da mi klizi iz ruku i iz krila, neka satenska suknja. Bum!
Neću zaboraviti taj trenutak dok je gledam na podu a ona mene odozdo. Na njene reči pa ti si me ispustio odgovorio sam ne, ne, ne - ti si pala. Nismo se više nikada videli nakon te večeri...
Ne mogu nikako da ga zaboravim. Zatrpam se poslom da ne mislim ali uveče pre spavanja misli su samo na njemu. Bojim se da više neću upoznati osobu kao njega. Trebali smo samo razgovarati. Jedino me on razumeo. Šta da radim?
Voleo bih da se moja devojka zove Tita. Svaki dan bih joj bacao rime. ❤️
Ne volim da putujem. Volim da budem kod kuće, volim da svoje slobodne dane provedem tako što odmaram, treniram, čitam, gledam filmove. Imam mogućnosti da putujem, idem svuda ali udobnost svog doma ni za šta ne menjam.
Konobar sam, ali stvarno ne mogu da smislim ovu američku kulturu rada iz kafića laptopom. Ne može me niko ubediti da je to normalno okruženje za rad, nego da je to samo potreba za nekakvom pažnjom. Ima mirnih kafića koji i nemaju toliko gostiju i gužve, ali doći u kafić koji je konstanto pun, bučan je samo potreba za pažnjom.
Moj dečko nikada nije bio zaljubljen u mene. Nikada mi se nije udvarao, samo smo se družili i to provedeno vrijeme je bilo lijepo, ali nije tu bilo zaljubljenosti s njegove strane. Nikada me nije izveo negdje, komplimente ne dobijam. S druge strane, brine o meni, nikada ton nije povisio, nikada se nije na mene požalio - što mi je prvo bilo dobro, ali sada mi se čini da se ne žali jer ga jednostavno nije briga. On me voli na platonski način, i sam mi je to jednom rekao. Ali meni fali romantike. Fali mi i intimnost. On uopće ne traži da spavamo skupa, ja sam se već prestala truditi. 6 godina smo skupa, on ni ne pomišlja na zaruke. Zašto sam s njim još uvijek? Kad god bih pokušala otići, on se rasplače i moli da ostanem. Tek tada dobijem neku emociju od njega. Meni se srce slomi. Sad nakon toliko godina, više nemam ni financije za otići. Ne znam. Ne znam kako smo toliko dugo skupa već. Jako sam tužna.
Kolege na poslu me nesvesno zadirkuju zbog moje bolesti jer izgledam smešno ponekad, ćutim i trpim ali kad puknem doneću im fasciklu punu papira od raznih doktora i valjda će tada prestati.