Da li može neko da mi objasni sledeće, da li je normalno da vaš partner nema potrebu da sa vama provodi vreme? U smislu da pogledate neku seriju zajedno, sedite i pričate, šta god?
Imamo malu decu, ja sam sa njima, on radi i svesna sam cele situacije, zaista ne tražim ne znam šta, ali barem jednom u mesec dana da eto provedemo neko vreme zajedničko bez dece.
Kad je u pitanju izlazak sa društvom tad može i nije umoran, kad mu ja skrenem pažnju, on se drži toga da radi i da je umoran i da sam ja večito nezadovoljna? Mislim da zaista ne tražim mnogo, ne znam, volela bih da čujem i druge šta kažu, možda i jeste problem u meni. Ovo traje već 2 godine i stvarno sam postala jako isfrustrirana jer razmišljam da ne želim ovako celog života da živim sa nekim koga moram da molim za pažnju.
Najviše od svega volim kad sam sarkastična, a neko drugi se samo nadoveže na taj sarkazam.
Komšinica i ja radimo od kuće. Par puta nedeljno se bambusamo. Njen muž dosta stariji od nje i više skoro ne može (ona kaže), moja žena nezainteresovana. Ovako se inače kao komšije ne viđamo i ne družimo, osim nas dvoje pre podne povremeno...
Sretnem danas bivšu, šeta psa. Prolazim pored i pas mi prilazi i hoće da se igra.. Ona je doziva "Bela ne, Belaaa.. Ne Bela FUJ TO". Tačno mi nedostaje nekad. 🥹🖤
Poslala sam mu oproštajno pismo i otišla spavati. Nek se misli..
Bivša mi je toliko jadna da s nasumičnih brojeva šalje neke tužaljke kada se vikendom napije dok sam ja oženjen i redom blokiram brojeve. Kao sat točna, nedjeljom oko 2 ujutro stiže video kako plače dok je urokana i žali. To traje sad već 2 mjeseca. Nismo skupa 6 godina i ona je mene ostavila. What the f*ck?
Mnogo volim knjige i trudim se da redovno čitam, iako sada imam dvoje male dece. Od svake plate kupim bar jednu knjigu i za 20ak godina od kako su me knjige zainteresovale (prva godina fakulteta), napravio sam pravu malu biblioteku kući koja meni nema cenu. Obećao sam sebi da ću čitati s decom i usaditi im bar malo ljubavi ka knjigama kako bi shavtili vrednost onoga što će nakon mene ostati. Ne bi voleo da sve to završi na dobošu "budzašto".
Ako neki sport trpi da na ozbiljnom nivou neki učesnik bude gojazan, a da mu/joj to ni najmanje ne znači za samo takmičenje, za mene to uopšte i nije sport. Bude me blam kada vidim takve kako stoje rame uz rame sa "praćkama" i zovu sebe "Olimpijcima"... Streljaštvo, šah, video igrice, u vas gledam!