Imam osjećaj kao da mi ništa ne pripada na ovom svijetu. Svi su uzimali i otimali od mene. Od malih nogu, uzimali hranu sa stola, igračke, slatkiše, kasnije i mjesta za stolom u izlascima, drugare i drugarice, ljudi bi samo odlazili od mene. Poslije su mi otimali momke. Pa su mi dva puta na konkursu bukvalno preoteli radna mjesta. Ja sam se zaista trudila da budem normalna sa ljudima, otkako sam se rodila, do dana - danas.. Ali izgleda da se to danas ne isplati. Umorila sam se od toga da mi sve izmiče iz ruku i da uvijek izvučem deblji kraj, zaista to nisam zaslužila. Usljed svih tih trauma, postala sam hladna kao led, bezobrazna, arogantna, stroga i sirova. Grabim i ne dajem! Ne prepoznajem se, niti me drugi prepoznaju. Ne vole me niti su me ikad voljeli, ali me makar poštuju. Po prvi put sa 30 godina.
Nemam decu trenutno, voleo bih jednog dana da ih imam, ali sam stava da to nije najveći životni uspeh. Imati decu je plod ljubavi i poštovanja i nešto što je sasvim normalno i prirodno, nešto što svako živo biće može. Uspeh je postići neke rezultate koje ne može svako i vezuje se za karijeru. Kada bih imao decu, naravno da bih ih voleo, pružio im svu moguću ljubav, ali ne bih to smatrao životnom krunom.
Ne razumem ljude koji hvataju jeftine letove samo radi jeftinih letova. Potpuno je ok ako su lokacije koje želiš da posetiš pa pratiš kad je povoljnije, ali da ideš negde u neki random grad samo zato što je avionska karta bila 30e, e to mi nije jasno.
Prvi ginekološki pregled sam imala prošle godine, došla sam bukvalno polumrtva od straha i svega toga.
Imala sam sreću što sam bila kod doktorice koja je imala predivan pristup. Posle godinu dana, evo danas sam ponovo bila na pregledu i super se osjećam sav moj strah, sram je jednostavno eliminisala i naučila me da vodim računa o sebi. Još uvijek ima divnih ginekologa, ja svoju stvarno obožavam, a svim ženama poručujem da nađu nekoga kome vjeruju jer će samo tako sačuvati svoje zdravlje i redovno ići na preglede.
Oduvek me je zanimalo u čemu je fora sa venčavanjem u crkvi, a da se, pritom, ne poštuju pravila. Evo, neka mi neko kaže, da li je normalno dolaziti u svetinju sa golim ramenima, prorezom skoro pa do one stvari, izbačenim grudima itd..?! Često se vide i kume koje, takođe, dolaze neprikladno obučene, u kratkim suknjama malo ispod zadnjice, sa dekolteom itd. Ovo ne pričam za sve, naravno, ali ovakvih slučajeva ima jako mnogo, nažalost. Zašto ne možete doći u crkvu normalno obučeni, a posle radite šta hoćete? Sve i da neko nije vernik, valjda treba da ima nekog poštovanja i treba imati predstavu gde se nalazi. Ko ne razume i kome je to normalno, ne treba ni da dolazi na sveta mesta i da huli. Ovo je nečuveno. Mene bi ubila sramota da dođem u crkvu takva.
Ljubaznija sam na engleskom, a smiješnija na hrvatskom...
Celo školovanje jurim da se družim, pomažem, slušam, tešim, trudim se da budem dobra drugarica da bi i ja imala drugaricu. Ič. Smučila mi se jurnjava za ljudima odistinski. Sama lepo sve, eventualno neki dečko i okej. Lepše je sa prijateljima, al ne mogu više da jurim... u se i u svoje kljuse...
Nikada mi neće biti jasne osobe kojima treba par sati da odgovore na poruku. Druže, nemam vremena za nisam imao/la vremena!
Kako mi nedostaje s*x sa bivšim, vi niste svesni!
LUDIM!!
AAaaaa!
Koja sam ja paćenica, Bože!
Imam 23 godine. Do sada nisam našla onog pravog. Ambiciozna sam te kako imam ciljeve u karijeri tako i obitelji. Želim se mlada ostvarit kao majka. Želja mi je roditi prvo dijete između 25te i 30te. Ali sve više me današnja generacija baca u depresiju. Izlazila sam s nekoliko dečkiju no ništa ozbiljno. Bojim se da neću ostvariti svoje planove do tridesete, možda se previše opterećujem no poznavajući današnju generaciju gubim vjeru u ljubav i da ću pronaći onakvu kakvu želim.