On i ja radimo zajedno, putujemo poslovno zajedno, pijemo kave, idemo na doručak (nije svakodnevno ali dosta često) i onda mi za nekog random lika koji me je zvao na kavu iz poslovnih razloga kaže kako se trebam čuvati jer sam naivna ako mislim da ako te muškarac zove na kavu da je to samo kava.
Udata sam, kolega je zauzet. Ne znam šta da mislim, da li je moguće da to što je on od svih ljudi najbliži sa mnom samo zato što smo drugari.
Kada živim skroz slobodno, jako sam kreativna i opuštena, a čim neko krene da mi oduzima slobodu, i sputava me na najmanji način, ja ne mogu da živim. Jednostavno nema šanse da ja tada živim svoj život. Upadam u depresiju kad neko pokuša da me ukroti. Okej da to uradi dva puta, ali konstantno, svaki dan, ja to ne mogu.
Skoro sam doživjela jednu zanimljivu situaciju. Naime, dva rođaka su me prozivala da sa 24 godine i dalje živim sa roditeljima i zavisim od njih. Pri tome, student sam, gdje ću, studiram i živim u svom gradu. A njih dvojica žive sa roditeljima u zajednici, u istoj kući, roditelji im podigli djecu, davali hranu i novac. Sa 40 i kusur godina i dalje žive sa roditeljima. A prozivaju studenta od 24 godine. Naravno, otkako sam im odgovorila kako zaslužuju, ne komuniciramo više. Ljudi su šou...
Najjači su mi oni što varaju, budalasaju u dvadesetim... I onda kad pritisnu godine, kad se dođe u 40... Tad bi se ženili i pravili decu. Kasno je tad (znam šta ćete reći na ovo, ali ja to kažem za one koji su varali i birali, pa u četrdesetim bi da se skrase i daj šta daš). Moj bivši je dvadesete proveo skaćući sa žene na ženu, varao, j na koju god mu se digao (oprostite) i sad kad je napunio 37, on bi da se ženi i ima dete iako je pre mnogo godina mogao sve to da ima, ali čoveku bilo važno da j što više žena. Evo sad je sam, krivo mu što su sad svi njegovi vršnjaci u braku i imaju decu.
Moja djevojka drami što je nisam odveo negdje za prvi maj. Iskreno, umoran sam od posla i želio sam da odmorim par dana. Ona ne zna kako je to, jer ne radi pa mi ne vjeruje da se nekad psihički umorim na poslu i da mi treba prosto mir, a ne još nekakvo bezvezno putovanje za dokone ljude.
Od decembra sam pročitala 22 knjige, prosečne dužine oko 300 strana. Raznih su žanrova - klasici, misterije, fantastika, drame. Prošle godine nisam pročitala nijednu do novembra i osećala sam se jako loše. Od kada sam se vratila svom hobiju, manje sam pod stresom, na poslu mi je lakše da se nosim sa raznim situacijama, vratila mi se volja za životom, i generalno se bolje i zdravije osećam. Preporučujem. :)
Najbolja drugarica ili je bar nekad to bila mi se odjednom ne javlja, čak mi ni u poslednju poruku koja je poslata pre 4 meseca nije ušla. Poslednji put kada smo se videle, sve je bilo normalno, pričale o svemu, čule se još nekoliko puta posle toga i onda muk. Niti je ušla u poruku, niti smo se srele. Poslednje konverzacije su bile skroz neke neobavezne teme, ništa što bi moglo da uvredi jednu ili drugu. Sama sam zaključila da ona očigledno želi hirurškim rezom da me odstrani iz života, ali zar za odrasle ljude nije racionalnije da se kaže, a ne da kao dete od 14 godina nestaneš i kao to je to, a godine prijateljstva su u pitanju…
Muka mi je više od ljudi. Umesto da daju novac za psihoterapeuta, ljudi dižu kredite za stanove, auta, telefone... Sve samo da bi se hvalili i vas ponižavali. Da ovako radimo na mentalnom zdravlju, gde bi nam kraj bio... Kad izađem s nekim, obavezno se ta osoba hvali, ističe i ponižava vas. Mada sam ovo najviše primetila kod ljudi koji imaju samo srednju školu i rade obične poslove dok ljudi koji su završili fakultete i rade na odličnim pozicijama nisu uopšte ovakvi.
Žene koje su izabrale da rode djecu i stalno kukaju kako su umorne i iscrpljene nisu ni svjesne koliko postoji žena koje se bore da dođu do te iscrpljenosti. Razmislite prije nego što bilo šta kažete ili se požalite na nešto...