Sinoć sam shvatila da je ponekad potrebno samo da vas netko drži za ruku. I da se sve posloži na svoje mjesto. I da se Disneyland u glavi pokrene.
Zaljubio sam se u ženinu ginekologicu, mislim svaki dan na nju, ne znam šta je sa glavom...zove se Maja, starija je od mene pa bar deset godina, a ja sam lud za njom, kupila me pričom..
Ne bih voljela da moj muž bude sa mnom na porođaju. On bi samo pričao kako je bio hrabar i to izdržao.
Teretana leči sve muke i depresiju. Znam iz iskustva.
Je**eš pločice na stomaku, bitno ti je da su leđa ravna, du*e zategnuto ko praćka i ono najbitinije da ti je zdravlje normalno.
Mrzela sam kao dete što moji nikad nisu hteli da mi kupe krofne, mekike, kukuruz i ostalo na plaži i rekla sam da ću ja drugačije sa svojim detetom jer znam kako je to. I onda dobijem ćerku koja ne voli ništa prženo, ni slatko. Već treću godinu (ima 5) kupim krofnu za nju, uzme zalogaj i neće više. Kad prolaze prodavci ne reaguje nikako. Eeee, živote, pa ne mogu da dobijem ni closure za tu tugu iz detinjstva.
Sve više shvatam Lignjoslava, dok sam bio mali uopšte nisam shvatao zašto je nesrećan.
Otišla sam s najboljom prijateljicom i njenom malom na more. Ne znam kako da joj kažem da je dijete neodgojeno, nesocijalizirano i da "nježno roditeljstvo" mora imati granice.
Mrzim svoje roditelje jer su prodali svoju kuću i preselili se u neko selo u Italiji da tamo provedu penziju. Mene ostavili bez krova nad glavom, umjesto da mi ostave kuću ili pomognu sa kupovinom stana.
Svaka djevojka koja je bila sa mnom udala se posle mene, pa majku mu ja dođem ko neki bidermajer.
Radila sam za minimalac neki glupi posao, ali meni je bilo prelepo. Nema stresa, šest sati, mogu da radim šta hoću, gledam serije i filmove, čitam knjige, pričam telefonom... Sad radim posao u struci triput bolje plaćen, ali nikako mi ne prija. Osam sati buljim u dva ekrana, ne smem da sklonim pogled, sve vreme ima posla, plus dobijam i pozive. Postoji milion nekih procedura i programa koje treba zapamtiti, a mene jednostavno mrzi. Jako mi je naporno, svaki dan plačem, plašim se da nešto ne pogrešim i nedostaje mi stari posao i taj mir koji sam imala. Niko me ne razume, ali jednostavno pare ne mogu zameniti sreću, boli me uvo za pare ako ću se svaki dan ovako osećati.