Žene koje su izabrale da rode djecu i stalno kukaju kako su umorne i iscrpljene nisu ni svjesne koliko postoji žena koje se bore da dođu do te iscrpljenosti. Razmislite prije nego što bilo šta kažete ili se požalite na nešto...
Nikad me ljubav nije bolela. Zaljubljivala sam se, bila u vezama, raskidala, bude mi možda nekad teško, pa prođe. Sve mi je to bilo normalno. Zato nikad nisam razumela ljude koje pate toliko, kojima je "srce slomljeno", mislila sam da je sve u glavi, da prosto ne možete sebi dopustiti takav osećaj, zbog čega? Neko vas je ostavio, ne voli vas? Idete dalje. Međutim sa svojih 30 doživim to. Kakvo crno slomljeno srce, čini mi se da mi je svaki deo tela slomljen. Evo godinu dana posle ja i dalje ne mogu da se sastavim koliko me BOLI. Normalno funkcionišem, izlazim, upoznajem ljude, radim, ali bol ostaje i dalje. Toliko je bolelo da sam vrištala noćima iz dna duše.
Molim muževe da objasne svojim suprugama, kćerkama, majkama da se prije svega parkiraju, pa onda i da paze kada otvaraju vrata od auta na parkingu. Sjedim u autu na parkingu, žena se parkira pored i udara mi auto vratima dok me gleda direkt u oči. Šta nije uredu sa ovim ljudima. I to nije prvi put da se tako nešto desi. Hajd ako ne cijeniš tuđe stvari ali čovječe štetiš i svoj auto tako…
Nikad mi ljudi nisu bili naporniji nego kad sam se porodila. Babe koje mi prolaze na ulici i odmah me pitaju je l dojim, mislim šta te briga. Jednoj babi sam rekla ne dojim, nemam mleka na šta mi je ona rekla - Svaka krava ima mleka, samo ste lenje. Kad odem na igralište brdo mama koje daju savete koje niko nije tražio. Sve su najpametnije, a nemaju pojma gde su im deca, uglavnom jedu zemlju dok one lupetaju. Kad me vide sa jednim detetom svi odmah pitaju a kad će drugo, to treba odmah jedno za drugim, tako je lakše. Mislim se samo ti zaređaj i 20 meni je ovako lepo. Jedna žena me pitala kad sam se razvela, ja kažem odakle vam to, nisam razvedena, kaže ona pa gde ti je muž onda. Koliko ljudi sebi daju za pravo, ajde se malo unormalite i ne gurajte nos gde mu nije mesto i ne delite savete koje vam niko nije tražio.
Nisam našla nikoga kad je trebalo, nego su me roditelji zatvarali, terali da učim. Završila sam fax, radim. Društvo je otišlo svojim putem, svi oženjeni, udati, a ja sama. Nemam sa kim da izađem na kafu, nemam sa kim da obavim jedan običan razgovor. Roditelji vrše pritisak i pitaju se šta nije u redu sa mnom. Brat me se stidi, a pri tom mi nikada nije pomogao, pozvao na kafu. Povukla sam se u sebe i živim mehanički kuća-posao.
Radim posao koji sam želela od malena, ali ljudi moji toliko mi se zgadio da proklinjem dan kad sam došla, samo zato što sam u najgorem mogućem kolektivu gde svako svakoga ogovara, petlja, spija, a svi se druže. Sama sam protiv svih. Poželite mi sreću.
Zbog napada anksioznosti sam upravo pobegla sa prvog fitnes treninga kao najgori jadnik, sa 32 godine, obrukala se pred ženama koje su me tamo čekale i sa kojima sam se dogovarala za trening. Ko zna šta sad misle o meni. Nema meni pomoći, muka mi je više, muka. Osećam se užasno, eto.
Čim počnem razgovarati sa suprugom o nekim problemima ili situacijama koje trebamo rešiti on se unervozi da to nije normalno... Sve probleme moram sama rešavati, jer se on odmah iznervira. Ne mogu više....
Shvatila sam da me muž više ne voli, ma koliko se ja trudila da sve bude kako treba. Oslobađajući osećaj, jer sam dobila šamar realnosti!
Položila sam u 18, sada imam 32 i ne vozim. Ne volim da vozim jer stalno trube, ljudi su nervozni, žure... Za mene je to stres. Stresno mi je i na poslu zbog ljudi. Ako treba da odem do drugog grada, vozim se autobusom. Ne razumem zašto su ljudi sad počeli i za to da vas ponižavaju i mrze, samo jer ne vozite. Meni je ovo ludnica. Baš me zanima šta je sledeće za šta će da prigovore.