Radne smo kolege. Nakon jednog izlaska smo se smuvali, počeli dopisivati. Poruka po poruka... pa onda susret... sex fenomenalan. Nitko od kolega ne zna. Tako je dobro i tako sakriveno i slatko.
Saznala sam jučer da je moj muž prijavljen na nekoliko stranica za upoznavanje (pod lažnim imenom) i telegram grupi. Na moje suočavanje je odlučio polomiti laptop a onda i mene udariti. A ja sam debil, koji je i dalje u njegovoj kući…
Teško je biti roditelj deteta koji ima daunov sindrom ili bilo koju bolest. Ne zbog same dijagnoze, to se vremenom prihvati, ali mnogo se susrećem sa ljudima bezobraznim i bez empatije. Od nepoznatih osoba i ne pogađa mnogo, ali one koji su nam bliski... E, to boli...suza suzu stiže.
Kao dete sam vaspitana da se zahvalim na poklonu bilo sitnica ili šta god. To sam uglavnom i dobijala, skromnije pokolne, i nisam pomislila da smem da budem bezobrazna i tražim nešto ili novac. Danas 35 godina kasnije od kume do najuže rodbine nema ko mi nije zahtevao konkretan poklon za njihovu decu, uglavnom skup. Čak i kad ignorišem poruke i dalje uporno šalju i traže pa čak i uče decu da traže evre jer radim u inostranstvu. Onda zastanem pa razmislim, niko mi od njih ništa nije dao, spremačica na poslu mi poklonila magnet našeg grada, jedna komšinica 2 kuhinjske krpe i drvenu kutiju za tamjan. Ovi najglasniji baš ništa, samo gledaju korist kao ptice grabljivice. Ovi što ništa ne traže izabrali su dirljive poklone.
Moja žena strankinja, veoma malo priča srpski, ali razume većinu reči. Tiha i ćutljiva inače. Odemo na more, ona ode na kupanje dok ja čuvam bebu na plaži. Prilazi joj tip sa kojim nešto priča, smeje se radosno, izgleda kao otvoren flert. Vidi da ja posmatram, kreće ka obali, pa se okreće ka njemu, pliva nazad i ponovo smeje dok joj on nešto dobacuje. Posle par minuta izlazi, na pitanje šta se desilo, kaže da je tip pitao da joj izda apartman jeftino. Posle priznade da je pitao da li je bila u nudističkoj diskoteci koja je u blizini, da li joj se sviđa tu itd, itd. Problem nije u njemu, on ne zna da li je sama, ili ne, problem je u njoj, jer se bašš zanela i to pred mojim očima. Nisam mogao da verujem da se ona može tako ponašati. Kaže mi da je bio ljubazan i da nije znala kako da reaguje, da ženi prija kad joj muškarac priđe sa osmehom. (Recimo pođe prema obali, kaže pitajte mog muža, bez koketnog osmeha i nastavljanja razgovora, iako je znala da je posmatram sa pedesetak metara).
Obožavam period dopisivanja sa novim dečkom, muvanje, pozivi do kasno u noć, uzbuđenje pred prvi dejt, poljubac... problem je što stalno jurim taj osećaj sa početka, a sve me jako brzo smori.
Drugar ima ženu a svima govori da mu nije žena nego devojka. Žive 8 god zajedno, nisu venčani. On je vara na svakom koraku, a sa njom je jer je ona direktorka u banci. Kad god ga ona pozove telefonom on joj nešto odbrusi. Na društvenim mrežama nema ni jednu sliku sa njom. Ne znam kako ta žena sve to trpi.
Volim kad vidim kako se roditelji i dan danas poštuju i čuvaju, iako su razvedeni. Jutros je otac došao da nas vidi i tutka majki neke pare, a ona vraća i viče velike su to pare Milorade. On joj gura i ućutkuje je. Na polasku on joj kaže pošalji ih malo kod mene, snašo bi se, sačuvao bi ih a ti odi malo do banje ili mora, proskitaj odmori. Bar muško pošalji, našo bi mi se u polju. Grle se i odlazi. Nikad mi neće biti jasno što su se razveli, o tome ne pričaju već 10 godina, a provereno znam da nemaju nikoga.
Ovo pišem jer znam da ima dosta ljudi koji su se ponašali kao ja pa će možda nekom pomoći.
Odmah nakon fakulteta sam krenula da radim u struci za minimalac, odselila se u drugi grad samo da bih dobila tu priliku.Tu su me naravno iskorišćavali i radila sam mnoge stvari koje nisu deo mog posla samo da bih stekla što više iskustva i napredovala. Tako sam nekoliko puta promenila firmu i rezultat je uvek bio isti. Usudila sam se i otišla u inostranstvo gde sam odmah napredovala i dobila puno bolje uslove. Međutim uvek sam prihvatala da radim prekovremeno, vikendima, na slobodan dan, van radnog vremena. Bilo mi je jako bitno da sve bude u redu. Posle mnogo godina shvatila sam sledeće:
1.Niko vas neće ceniti ako ne ceniti sebe, ne pristajte na ono za šta niste plaćeni.
2. Budite sigurni da vlasnici firmi nemaju taj stres koji vi imate, jer su odgovornost prebacili na vas, i oni će putovati i zabavljati se dok se vi nervirate oko posla.
3.Postoji određeni nivo do kog možete napredovati.
Nema mi ništa ljepše nego kad vidim da prolazi dječak/momak/muškarac sa buketom cvijeća. Prelijepo 💛