Muškarci kad raskinu vezu sa devojkom koju su hteli ženiti, ženski rod ih više ne zanima.
Nakon 20 godina od našeg prekida zvao me na kavu. Znam da ga zanima kako sam i tko sam...ali nikada ta kava za mene ne bi bila samo "kava" i znam da ne smijem ići na nju... Slomila bi me u milijun komadića.
Te 2017te odlazim u Kanadu, komšinica kreće u prvi razred osnovne škole. Danas je njena mala matura. Šta sam bio, nigde, šta sam radio, ništa. Moje vreme mi nekako prekratko od tada, a ona završila 8 razreda osnovne. Wtf?!
Jesam li ja jedina žena na svijetu kojoj ne znače ništa markirane torbe? Posebno kad piše na torbi ime brenda.
Sinoć me drugarica zove da dođem na neku žurku, kućna varijanta... Drugarica se posvađala sa momkom i morala da ode sa njim... Mene i još jednu drugaricu ostavila tamo na žurci gde nikoga nismo ni znale. Naravno pokupile smo se i otišle kući. Tu drugaricu koja me je zvala pa otišla sa svojim dečkom kao da mi ne postojimo, distanca momentalna.
Osjećam se pomalo luzerski što magistriram sa 48 godina, nisam se udala i nemam djecu...
Na poslu misle da sam čudak jer površno komuniciram sa nekim kolegama. Ne volim inače da sklapam prijateljstva na poslu. Ne znam da li toliko grešim?
Gdje da počnem. Imo sam normalno djetinjstvo. Kad sam imao 20 godina, umrla mi je majka. Ja sam studiro, a otac je bio već penzioner. Bilo nam je ekonomski teško. Jako teško.
Godinu dana kasnije otac se oženio ponovo. Međutim, to mi je život promjenilo samo na gore. Život mi je posto pakao još više, kad sam morao prestati studirati, jer nisam imao više novca. Ta žena je sve učinila, da ja odem, ali ja nisam imao gdje da odem. To je bilo vrijeme glada. Psovala mi je mrtvu mater pred ocem, on nije reagovo. Tri godine sam trpio. Ipak sam nekako uspio da odem, da izborim neki svoj život, svoju platu, da se oženim. Kad sam počeo raditi, počeli su zahtjevi od oca. Prvo malo, pa sve veći. Plati ovo, plati ono. Drva za zimu. Novi šporet. Novi frižider. Ugalj za zimu. Putovanja. Novo auto. Sve sam platio. Znao sam da su to njemi, ne njegovi zahtjevi. Ipak, svaki put sam platio. Svaki put slao novce. U to vrijeme, ona ništa ne ulaže u kuću. Ni sijalicu novu ne bi kupila.
Za ove žene što krive ljubavnice.
Meni se na mom radnom mjestu "natovario" oženjen čovjek koji ima i dijete. Godinu dana je to trajalo. Nismo imali ništa iako sam slobodna. Ja ipak želim nešto ozbiljno u životu a ne ove igrarije.
Puno je tu bilo iskušenja za ovih godinu dana, zato ne krivite ljubavnice za to što je vas muž uspio izmanipulisati tu neku svoju ljubavnicu, jer ipak je prvo uspio izmanipulisati vas.
Meni su jadni oboje.
Maštam da imam partnera sa kojim mogu pričati, koji voli sa mnom pričati. Tako sam usamljena u ovom braku.