Gadi mi se svaka pomisao da imam dijete. Netko o kome si odgovoran 24/7 do 18te ali u suštini do kraja života. Čim čujem dječji plač, vrištanje, bacanje, dobijem potrebu da pobjegnem što dalje. I ne pravite se fini.
Imam svoj novac, ali svaki dan slušam raspravu od porodice i od njihovih prijatelja da ne mogu da kupim "prevelik" auto, jer sam žensko, da ne mogu da kupim "stan", da ne mogu da putujem do posla... Muka mi ih je. To je stres na svakodnevnom nivou. Da nemam bebu, sumnjam da bih poželela ovakav život da živim. Ne mogu da se izolujem od njih zbog mnogih ličnih razloga...
Što sam više komunicirala sa muškim svetom, to mi je postao jasniji strah od toga da mi se budući partner ne ispostavi kao neki teški devijant, manijak koji glumi finoću ili jednostavno preljubnik. Previše puta sam takve scenarije videla, previše puta su me jurili oženjeni, nisam nijednog prihvatila, ali mi je strašna pomisao da neka žena misli da je u srećnom braku/vezi sa dobrim čovekom. A taj dobar čovek, ne zna se u koji krug pakla bi ga svrstali.
Bože pomozi ako sam ja normalna.. On i ja smo isključivo bili za kombinaciju, a kad smo prekinuli kontakt blokirala sam ga ama baš svuda.. Ali ne znam zašto onda skoro svakog dana po više puta na dan uzmem mamin telefon da bih videla kad je poslednji put bio aktivan na viberu... Kad god bi trebali da se vidimo ja skoro da nisam osećala nikakvo uzbuđenje, ali odkad smo prekinuli kontakt meni kao da je žao... Ovo mi nije trebalo..
Mnogo mi je teško. Sebi sam napunio glavu raznim strahovima i sad ne mogu da ih izbacim iz glave. Plašim se da li ću završiti fakultet, da li ću imati devojku, porodicu, posao, da li će se zdravsteni problem koji imam pogoršati itd. Nemam nimalo samopouzdanja i to je takođe stvar koja me nervira i zbog nje niti pokušavam da radim niti da se udvaram djevojkama. Ne tražim puno od života, jednu devojku koja me voli i da poslije faksa imam pristojan posao. Nadam se da ću imati sreće da se i ja malo opustim i živim kao čovjek.
Da li je po vama u redu da devojka pozove dečka prva na dejt ako je mnogo zaljubljena? Ja nemam problem da prva pitam, ali ipak postoji neki princip...
Zabrinjava me to koliko volim da me svi ostave na miru i da budem sama i ćutim.
Upoznala sam jednog divnog dečka na nekoj proslavi, razmenili smo brojeve telefona i instagrame. Nakon te večeri, par puta smo izašli na kafu. Kada se konačno dogodio prvi sex, shvatila sam da mi odgovara više nego iko do sada, bio je to najbolji sex u mom životu. Bio je kod mene, upoznao moje, sve super. Sada to traje malo više od mesec dana i sinoć me je pitao "šta smo mi sada?". Malo je reći da sam ostala u šoku. Odgovorila sam mu da nisam za zezanje i neka ide kako ide, ništa na silu. Nisam znala kako da se postavim, a ne znam ni sada. Čini mi se kao da me testira i da igra sa mnom toplo-hladno...
Za koji dan dobijam unapređenje. Malo je reći da sam razočaran jer sam naporno radio i zaslužujem ovo ali boli kad vidim da mi "bliski" ljudi ljubomore i pričaju iza leđa.
95% seksa koji sam ikada imao sa svojom ženom, ona je odozgo.