Prehlada me neka uhvatila, pa šta ću, pokrijem se ćebencetom, skuvam čaj i odlučim se da gledam neki film. Odaberem meni jednu od omiljenih trilogija Povratak u budućnost. Ekstra film, po meni najbolji prvi deo. I razmišljam, da se možemo vratiti kroz vreme, da li bi nešto zaista promenili, bez obzira na paradokse. Ja se lično ne bih vodila strahom, zar bih imala drugu priliku? Ne da bih nešto promenila, već sve, izuzev roditelja! Znala bih da cenim sve ono što nisam tada, mislim da bih bila drugačija, naravno bolja osoba.
Koleginica, koja posti svaki post i celiva ikone, ima aferu sa kolegom koji lajkuje porodične vrednosti po fejsu. On ima ženu i dva deteta, ona ima muža i sina.
Ipak nisi bio ti poseban nego iluzija koju sam o tebi stvorila. Hvala ti što si me razočarao, iluzija je nestala brže nego što sam očekivala, ne značiš više ništa, ja mirno spavam.
Radim na kasi i kad majka ostavi dijete da je sačeka i ode po nešto što je zaboravila, ja namjerno kucam najbrže moguće da dijete
dobije nervozu što je sve prokucano prije nego se majka vrati.
Razbolila sam se zbog bivšeg dečka i stresa zbog njega dok on živi život. On ima sve, ja imam sto problema sa zdravljem, mogući rak debelog crijeva, uvećanu štitnjaču, psihičkih problema ugl zdravstveni problem do problema, i da sad ćete da kažete sama si si kriva jer nisi na vrijeme otišla i svjesna sam toga, ali hoću poručit djevojkama: NE OSTAJTE U ODNOSU GDJE NISTE POŠTOVANE, CIJENJENE, GDJE VIDITE BILO KAKVU VRSTU NASILJA BILO FIZIČKO BILO PSIHIČKO, I NIKAD ILI RIJETKO ĆE SE TAKVA OSOBA PROMIJENIT, ZATO BJEŽITE NA VRIJEME DALJE OD MANIPULATORA I NARCISA I MAMINIH I TATINIH SINČIĆA!
Imam 21 godinu, život ide nekom uzlaznom putanjom... Radio sam u struci posle srednje, ostvario stipendiju, upisao željeni fakultet i ostvario uspeh posle prve godine preko 9.7, imam dovoljno novca, situacija u porodici je sjajna, imam dosta drugova, ali sam ja u sebi izuzetno tužan i nezadovoljan. Svaku noć pred spavanje se osećam tužno i nezadovoljno, ne umem ni da definišem šta mi fali...
Oh kako sam pogrešila, gde sam i šta uradila za 10 godina ne znam. Ta neka brzina života je učinila da zaboravim na njega i nas, a volela ga ko Boga i još uvek volim. Nije da nije pričao, nije da nije molio za pažnju, za ljubav i nas ali sve je nekako ispalo važnije od nas. Jurila oko posla, i karijere, sestre, mojih, drugarica. Prvo je toleerisao, posle se nije slagao ali on je moj tako sam sebi lagala, mislila oprostiće. Tražio je da pravimo porodicu, odlagala, imala “bitnijih posla”, sve dok jedne večeri nisam zatekla prazne ormare i stan. Bila sam ljuta umesto da se izvinjavam i plačem. Sada je srećan ima neku “običnu” ženicu, vidim slike, stalno izlaze, verio je (iako sam to stalno odlagala i odbijala), čujem čekaju dete, sve u tih godinu dana udesio. Sada bih i svu karijeru i sve ostalo dala da me još jednom ujutru onako muški zagrli. E moja glupa i gorda Snežanaa.
Samoća i usamljenost su gori od smrti. Bolje čovek da ne živi nego da sam baulja ovom planetom bez prijatelja, žene.... To ne shvataju samo oni ljudi koji to već imaju.
Spremam se sa drugaricom da odemo u izlazak kod mene kući i ona shvati da želi da se presvuče, nije joj prijatno i da odemo do nje časkom. Sve okej, ja nikad nisam bila kod nje, jer se družimo svega par meseci. Ona devojka izgleda jako čisto i uvek lepo miriše i važi za 'clean girl' u celoj srednjoj. Kad sam ušla u njen stan pravi užas. Podovi prljavi, sve puno dlaka, sudopera prepuna, 2 mačke šetaju po stolu u kuhinji. Kod nje u sobi je bukvalno u jednom ćošku gomila pobacanih zgužvanih stvari, ne preuveličavam kad mislim da liči na brdo stvari. Po stolu za šminkanje sve muzgavo, pobacao, prljavo, svuda dlake po posteljini. Patike na krevetu prljave. Ona ronja po toj gomili traži neku suknju. Uzima je miriše, uzme parfem naprska i obuče. Koliko aljkava i prljava možeš biti, užas. Nećemo se više družiti.
Ja se u svačiju kožu stavim, svakom tražim opravdanje. A meni čini mi se niko. Baš se osjećam usamljeno u gomili ljudi oko sebe. Npr pošaljem nekom poruku da pitam kako si, to se izignoriše i pitaju me mogu li primiti neki paket za njih. Ili ako pošaljem nešto na grupni chat i to se izignoriše i odmah ispod neko drugi nešto pošalje na to svi odgovore. A stvarno ne smaram ljude, ne pitam ništa ružno. Stvarno ne znam u čemu griješim. Ili kad hodam sa nekim uvijek odu ispred mene. Boli ljudi. A ja nisam đon obraz, uvijek bi svakome i odgovorila i pomogla poslije svega..samo želim da me poštuju, ne moraju me voljeti.