Radim u frizerskom salonu. Kad idem na pauzu na vrata stavim papir da je pauza do tad i tad, zaključam i ugasim svjetla.
9/10 ljudi hvata za bravu, lupa, kuca…
Svaki put se zapitam je li moguće da ljudi ne čitaju ili nemaju razumijevanja ili su samo sebični i glupi kao noć.
Koliko neke sitnice mogu da te odljube od nekoga. Danas je dečko koji mi se sviđao povezao sve ljude kući sem mene. Ja iz principa nisam htela da se namećem, a ni on nije ponudio. Iskreno, srećna sam što mi je time otvorio oči.
Sve bih dala da mogu da se vratim u prošlost, ali da budem potpuno drugačija nego što sam bila. Sad vidim da sam za mnoge stvari imala veliki potencijal, ali sam uvek išla linijom manjeg otpora. I kada krenem da neke od tih stvari(koje mogu) menjam, uvek će me pratiti taj osećaj krivice što to nisam ranije uradila. Ne znam kako da se oslobodim ovoga.
Nakon 4 godine veze od toga 3 zajedničkog života shvatila sam da nije to to. On je dobar partner, nikada mi ništa loše nije napravio, ostavio me na cjedilu ili povrijedio. Brine o meni, o nama, o svemu ali ne vidim se s njim, ne zamišljam da osnujemo obitelj, na pomisao braka dobijem napad panike. Pošteno je od mene da mu kažem nije zaslužio laži ali prekid će me financijski uništiti. Lako što smo u njegovoj kući, mogu iznajmiti stan ali ja imam svoj salon koji je u prizemlju te kuće, u koji sam uložila novac u uređenje, gdje imam stalne klijente i uhodan posao. Nije fer prema njemu da ga ostavim a da sam mu pred očima svaki dan, da ha tražim pare za uređenje za koje sam digla kredit nije u redu jer ne plaćam rentu samo režije, a opet sve ispočetka ne znam kako bi.
Suprug je u inostranstvu. Plan: vraća se za par mjeseci nazad.
U međuvremenu stan se oprema i renovira i sve ja plaćam, on ni marke nije uložio i kad ga pitam da mi pošalje novac.. kaže da ga nema. Osjećam da sama sve prolazim i da ga apsolutno ne zanima da li mi treba pomoć ili ne.
Nikada neću zaboraviti riječi moga kuma "Udaj se za onog ko tebe voli više nego ti njega!".
Mislim da ću tako i uraditi jer svaki put kada sam nekome pokazala ljubav izigrao me i ostavio.
Pišem kasno, samo kako bih mogla iznijeti ono što me muči. Ljuta sam na sebe ako sam nezahvalna i sklona sažaljenju. Postoje puno gori problemi. Osjećanje usamljenosti, samoće, praznine u komunikaciji sa ljudima, nesadržaj dana, osjećaj da mi je sve promašeno i jedno ogromno nezadovoljstvo sobom. Tapkanje i mjestu. Ono što me zaista opušta je šetnja, trening. Ljudski kontakt koji podržava moju mirnu prirodu. Završila sam fakultet, sa izuzetnim uspjehom, uvijek sam bila fokusirana na učenje i trenutno sam nezaposlena. Što i nije strašno jer sam radila i za vrijeme apsolventskog staža, te volontiranje, te pripravnički. Ne pronalazim se nigdje, ne pripadam nigdje. Doživljavam osjećaj razočarenja u sebe što sam dopustila da me obuzme čamotinja.
Kada će ljudi prestati da gledaju samo svoj interes, svoju korist, svoju gu*icu.
Mnogi to rade tako lukavo i jadno, da mi ih je žao, a u isto vreme bih im pljunula u facu!
Vi što se pravite fini, nevini, jadni..niste ni malo sve to.
Otišla sam u inostranstvo posle očeve smrti, mama mi je umrla od raka kad sam bila dete, jedva da joj se lika sećam. Dobili su me kad je otac imao skoro 60 a mama 46. Verovatno sam neplanirana trudnoća u kasnijim godinama, to me je otudjilo od dece mojih tetaka i ujaka jer su me doživeli kao uljeza koji im je niotkud preoteo očekivano nasledstvo kad sam se rodila. Svi stariji 20tak godina od mene. Imam sve na fejsu sada njihova deca dobijaju decu….stranci za mene. Ništa me ne vuče da dolazim u Srbiju, nikoga nemam a imam krvno stodstvo. Nikad me niko od njih nije ni prihvatio a kamoli gledao kao sestru ni dok sam bila dete. Druga deca su imala keke i tetke a ja nikoga. Pokušala sam da se dopisijem na fejsu ali su nezainteresovani. Lajkuju, lajkujem…. Happy birthday i to je sve…
Majka me je danas nazvala "nedotupavnom", jer ne želim da život podređujem poslu i raznim konvencijama. Valjda sam bila nedotupavna i kad me je stavljala u poziciju da joj kao dete glumim psihologa, psihijatra i lajf kouča. Isto sam bila nedotupavna kao najbolji đak i kasnije odličan student. Ja sam je samo podsetila na neke od njenih loših izbora i na činjenicu da mi ne pada na pamet da ih ponavljam. Na primer, neću se udati za nasilnika i odbiti da se od nasilnika razvedem. Neću svoje dete uvlačiti u probleme odraslih i opterećivati ga teretima prevelikim i za odraslu osobu. Neću kasnije sve činiti da tim detom emotivno manipulišem kako odrasta. Neću svoju mladost i vreme podrediti udovoljavanju tuđim hirovima. Neću dati otkaz na jedinom poslu koji sam ikada želela jer ne umem da sredim svoj život. Ako me to čini nedotupavnom, neka tako bude. Sa tim nemam problem. Živim najbolje što znam. Čim budem mogla da se skroz odvojim, zaboravite broj moga telefona.