Ne razumem ove žene sto imaju mogućnost da odu u inostranstvo i umesto da nađu dobar posao i usavrše strani jezik i snađu se, one snimaju za YouTube i pokušavaju da zarađuju od toga. Umesto da teže poslu i finansijskoj sigurnosti u budućnosti. Zar nije lakše odraditi smenu i doći kući i imati hobi ili odmarati nego visiti na YouTube.
Neka mala sa kojom sam pisao već neko vreme koja se utripovala da smo mi zajedno, iako smo se samo dopisivali, mi kaže otpratiću te, ja nju blokiram hahahahah
Žena me psihički uništava već dve godine. Trpim sve zbog dece. Ne pere mi garderobu, za mene skuvanog nema, ne želi da čisti. Čim dođem kući sa posla odmah se izgubi i ostavlja decu meni. Ona beži kod sestre ili ode u kupovinu. Kada radim do kasno uveče nekad mi i dozvoli da uđem u stan. Milion puta se dešavalo da prespavam u podrumu ili u autu jer se njoj tako može. Pljuje me i izaziva da je udarim kako bi mogla da sebe predstavi kao žrtvu što je i sama rekla (imam i svedoke). Kada sam prestao da se trudim oko nje i podvukao crtu ona je počela da se menja i da priča o problemima. Poboljšala komunikaciju i trudi se. Izvinjava se i želi sve ispočetka. Žao mi je jer sam je već preboleo, ćutim zbog dece. Sistem je u ovoj zemlji tako uređen da majci pripadaju deca. Na žalost njoj bi i poverovali u sve jer je njihov državljanin a ja sam ovde stranac. Trpeću zbog njih još 16 godina dok ne postanu punoletni. Ako me ne otruje do tada kao što je već jednom rekla. Nadam se da ću uspeti.......
Najveće zlo 20. i 21. veka su kladionice, nisam kockar ali sam video mnogo dobrih ljudi kako propadaju zbog kocke, a kockarnice samo niču ko korov i još se na svom ćošku reklamiraju kao da prodaju sveće, a ne jad i bedu.
Ovaj svet polako ide ka propasti. Nikad više ludila, bogohuljenja, boleština, normalizovanja onog što nije normalno. Ko preživi ove gadarije, pričaće.
Nikad neću razumeti muškarce koji se plaše da će ih žene iskoristiti za pare koje ni nemaju🤣
Rijetko se čega plašim u životu jer sam od malena kroz život išla sama i nosila se sa raznim životnim situacijama. Nemam mnogo prijatelja, imam dvije prijateljice i sestre. Prijavila sam neku utrku jer sam rekreativni sportista i bilo me je strah da li ću je moći istrčati. Niko me nije dočekao na cilju. Osjetila sam se mnogo usamljenom. I sad ne znam kako da se ponašam prema njima.
Jutros sam se sjetio starog prijatelja. Ima 10-ak godina kako je poginuo na motoru. Iz znatiželje ga potražim na Googlu. Osim njegovog računa na YT nema mu ni traga. Na mome FB računu imamo jednu zajednicku sliku. Zajednički prijatelji su radili nove račune i sve stare slike su izgubljene. Njegov FB je izbrisan. Kad se samo sjetim koliko su me uvjeravali da internet sve čuva doživotno...
U detinjstvu nikako nisam voleo ni da igram ni da gledam sport. Tek sa 14-15 godina sam krenuo da se tim zanimam. Detinjstvo mi je prošlo u igranju i učenju. Dok su druga deca sa dedama razgovarala o sportu, ja sam sa mojim (koji je bio sličan kao ja) pratio politička dešavanja. Imao sam jedan period kad me sport jako zanimao ali kad sam krenuo da studiram opet sam se distancirao od toga. I danas ću pre izdvojiti vreme da pratim neku političku emisiju nego da gledam sport.
Za prvo dete sam htela da bude muško, za drugo mi je bilo sve jedno, a za treće sam htela ćerku.
Sva tri su dečaci.