Žalosno je koliko je vrijeme izopačeno i koliko su ljudi poludjeli da na normalno ponašanje gledaju kao na nenormalno. Nama je u odjel došla mlada kolegica, friško s faksa. Djevojka je bila student generacije, govori tri strana jezika. Pametna, pristojna, marljiva, ne trača, kolegijalna. Svi su ju lijepo prihvatili jer je stvarno na mjestu. Ali - svi u odjelu su muškarci 45+ i pola firme priča da smo mi pobalavili za njom i da ona želi do pozicije na upitan način. Ja znam da ima slučajeva gdje ljudi polude. Ali ona je za mene dijete, i to dobro i vrijedno dijete. Valjda je normalno da ideš pomoći, a ne da budeš kreten i iživljavaš se. Isto tako, valjda je normalno da mlada, zdrava i prava djevojka traži momka svojih godina, što ćemo joj mi matorci. Trebalo bi biti normalno, ali u ovom ludom svijetu izgleda da nije.
U isto vreme me nerviraš jer si jako tvrdoglava, ali i drago mi je što držiš do sebe.
Napokon sam dala otkaz na svom toksinčom poslu. KAKAV OSJEĆAJ LJUDIIIIIIIIII!!!!! ŠEFU BIH PORUČILA GOODBYE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Toliko sam bio zaljubljen i poletan od tog adrenalina a sad kad je to prošlo osećam se kao izduvan balon. Najjači dopamin je zaljubljenost!
Žena je na porodu. Ja vozim kroz grad i u jednom trenutku me zove. Javljam se (hands free) i totalno zaboravljam na sve oko sebe. Mislim da sam prosao kroz crveno. Naglo sam zakočio s druge strane križanja pred pješačkim na koji je več zakoračilo par ljudi. Mogao sam ubiti nekoga zbog sekunde nepažnje.
Prošlo je 3 godine od našeg raskida i ja sam bila u dugoj vezi posle toga ali nažalost više nikada nisam osetila ono što sam sa njim. Sa njim sam se osećala baš kao devojčica. Normalno živim i funkcionišem ali kao da je deo mene otišao sa tom vezom. Nadam se da ću opet osetiti nešto makar približno.