Mene niko ne razumije. Ja, empatična, nikad ne bih mogla povrijediti nekog, a mene samo povređuju, daju sebi za pravo, ej. Zašto mi se to sve dešava. Ja imam svoje sopstveno mišljenje, svoj put, na koji dobijam osude, i jedino mi preostaje da odem na drugi kontinent i ne vidim više nikoga, promijenim broj.
Uskoro završavam fakultet. U srednjim sam dvadesetim. Nadam se da ću pronaći neki posao uskoro, ne mora biti u struci odmah, bitno je da se radi. Ali se svakako nadam i poslu u struci i trudiću se da do njega dođem. Imam želju da izlazim i putujem, jer zbog studentskog života nisam bila u prilici da to sve obavim. Mnogo učenja, malo vremena za sebe, malo i novca... znate sve. Ali okruženje i familija (majka najviše) me ubijeđuju da se što prije udam i rodim djecu jer pazite "biološki sat otkucava" (kao da imam 55 godina ahahahah), "ne možeš ti sada u reproduktivnoj fazi da putuješ, to je gubljenje vremena, treba djecu što prije da rađaš", "tvoje želje su sebične i egoistične bla bla"... ljudi, naravno da želim porodicu jednog dana ali to definitivno neće biti sada. Ni momka nemam. Djecu ne bih imala prije 28., ili 29. godine sigurno. Želim samo da sebi ispunim neke stare želje. Zašto ženskoj djeci i djevojkama režete krila svojim zatucanim stavovima... Nije u redu.
Pušači su jedni od najsebičnijih ljudi na svetu. Sve na svetu bi ostavili, ali cigare nikako. Znaš da ti nešto toliko ruši zdravlje i da možeš i verovatno ćeš da dobiješ rak pluća i disajne probleme i opet plaćaš da se uništiš. Ne mogu da razumem trudnice koje puše, da ti rizikuješ zdravlje svoje bebe zarad toga. I onda dođe neka napravi se pametna i kaže 'Ja sam pušila celu trudnoću, pa evo zdravo i pravo, šta mu fali', e takve stvarno ne razumem!!! Još se branite da je to normalno. Kao i ljudi koji puše u kući sa malom decom, gde deca svaki dan udišu duvanski dim pun otova, to nije normalno, rušite deci zdravlje zbog vaše gluposti. UŽAS.
Ne mogu da shvatim ljude koji se žale na male bebe, ne ma bezobraznu i nevaspitanu decu nego na bebe koje plaču. U zgradi imamo malu bebu nema ni 6 meseci, a već se žale na nju. Zatim videla sam tik tok kako jedna devojka priča kako su se ljudi žalili na malu bebu u avionu jer je plakala i mama nije mogla ni na koji način da je smiri i samo su svi stvarali presiju na tu jadnu ženu. Kao da ne znaju da smo svi mi bili ta bespomoćna mala bića koja su isto tako plakala. U većini sličajeva bebu nešto boli ili ima grčeve ili rastu zubići, uglavnom je i presvučena i nahranjena i sve samo eto beba je i naravno da će plakati. Meni takvi ljudi nikad neće biti jasni.
Završio sam fakultet pre par meseci i tražim posao. Vratio sam se u svoj rodni kraj dok ne dobijem neku poslovnu priliku. Kako vreme prolazi, radije bih ostao na selu i radio seoske poslove. Ne može grad da zameni čist vazduh, vodu i hranu koja ima na selu. Osećam mir. Dugo mi se već ova misao vrti po glavi.
Al da traže položen B vozački i za vodiča za špilje i jame... Ja ne mogu vjerovat.
Na poslu su najgori ljudi koji kažu:"ma kakav šef, nisam ti ja šef", kao glupo im je da ih tako zoveš, iako su ti nadređeni. A ustvari takvi najviše pate od tih titula i potajno uživaju svaki put kad ih osloviš.
Nedostaje mi osećaj kad stari autobus truska dok vozi, pa se napalim.
Tek kad imam odnos sa nekom devojkom shvatim da nema konekcije između nas. Dok izlazimo, pričamo desi se da mi je super ali tek kad dođe situacija za nešto više, osetim da ne mogu dalje i uvek tu prekinem. Znam, zvuči kao da iskorištavam ali nije tako. Ne lažem i manipulišem, kažem pravu stvar odmah. Može biti najbolja u krevetu ali ipak ne osetim neku povezanost. Koliko god zvučalo ružno, i dalje nisam osetio da želim da ostanem u krevetu posle odnosa i zagrlim devojku od sreće.