Prošli smo kroz sve i svašta, a postali ništa, nekad mi nedostaje sve njeno.
Navikao da se ljudi prema meni postavljaju kao da sam ispod njih, i da sve može, da je moje da slušam - a nakon nekog vremena bi postao vrlo ogorčen. Kasnije mi je ta mržnja i postala pokretač za sve u životu - da preteknem i roditelje i familiju u svakom smislu, prijatelje, kolege, osvojim devojke pre drugih... Najbolje radim u mom kolektivu, doktorirao sam, zarađujem nekoliko prosečnih plata, glavni sam šaljivdžija, pričalica i pokretač svega u društvu uvek umesto da sve gledam sa strane. Međutim, često me bude obuzmu nemiri i briga da li je ovo u redu. Brinem se da ne spustim gard previše jer znamo šta se tada dešava.
Da na samom početku odmah kažem, moj suprug je divan i uspešan u svakom smislu. Međutim, uvek ima tu neku setu u pogledu, tu neku knedlu koju proguta, vrlo retko se smeje zaista. Pokušala sam pričati i ne saznam puno (iako sam psiholog), uglavno razgovor svede na to da je mnogo grešio i da se mnogo kaje. Da jedini put kad je pravo birao, to je kada je mene izabrao. Kaže i da ga u životu za zemlju držimo samo deca i ja i da živi da nas učini srećnima i obezbedi. Slagala bih kada bi rekla da nije strastveni ljubavnik, prava muškarčina, snažna figura svojoj deci i uspešan u svom poslu/sposoban da privredi. Prvi ustaje, decu obožava i brine o njima, rekreativno trenira, ništa ne ukazuje na neku depresiju ili nešto gore. Zaista ne mogu dokučiti šta je to toliko duboko i veliko gde je on pogrešio, a nije da nisam kopala.
Imam brz jezik i kažem stvari koje ne mislim. Svađam se često i ne mogu da se kontrolišem uopšte. Kad ostanem sam isplačem se jer reagujem tako jer znam da imam čisto i dobro srce. U sred noći bih pomogao i neprijatelju a najveća želja mi je da doniram svoje organe kako bih spasao nečij život.
Na razgovoru za posao sam bila pitana "Pretpostavljam da nisi udata, tako?", "Pretpostavljam da živiš sa roditeljima, tako?", "Pretpostavljam da nemaš decu, tako?". Zbog čega je to bitno?!
Devojka je od starta volela mnogo da se mazi. Sva je umiljata i nežna. Takva je i posle petnaest godina braka i zato mislim da sam uspeo da je usrećim.
Toliko sam zahvalna na svojim roditeljima, da me stid njihove dobrote prema meni kolika je.. Koliko je njihovo povjerenje u mene, ne znam čime sam to zaslužila. Voljela bi da sam bolja kćerka, da sam ih učinila ponosnim, ali nisam. Nisam završila fakultet, radila sam, udala se, rodila, dobila otkaz i sad sam u kući. Dođu pomognu mi i oko bebe, pričuvaju, uvijek su tu za mene. Ogromna podrška. Volim ih. Molim se za njih. I strah me života bez njih. Voljela bi da imam posao i da im mogu vratiti, odužiti se na neki način... 😭
Niko se nije rodio, ko je narodu ugodio - javi se da će doći kod nas u inostranstvo, da nas vidi, jer je dobila godišnji odmor. Spremiš ručak, dezert, očistiš sve, pripremiš i dočekaš je lijepo, a ona uđe u stan i čim se izula, BEZ PITANJA otvara vrata drugih prostorija, te ulazi u njih, da vidi, kako smo sredili. Pređemo preko toga. Sutradan primjetim, kad sam došla s posla, da je kopala po stvarima u ormaru, ladicama, da vidi, šta sve tu držimo i pitam se, kakav se kratak spoj u mozgu desi, da nekom diraš nečije stvari i šta tu ima zanimljivog? Bez obzira na to, što u inostranstvu živimo već par mjeseci, počela je odmah da daje "savjete" a pritom je nismo ni pitali oko toga, pogotovo smo dobili kritike, jer nemamo auto, te fali nam još sitnica i namještaja u stanu (kao da mi to ne znamo), te je sve od našeg stana daleko (a 10 minuta nam treba do centra i posla), ništa nije blizu, te ovo, te ono. Marš u tri lijepe iskreno!
Nešto najgore mi je kad dobijem na poslu. Pa boli stomak, glava, kičma. Nemam koncentraciju od bolova. Non stop trčim u toalet. Hoće li ovo društvo dostići taj nivo civilizacije i odobriti ženi 3 dana odmora za vreme menstruacije? 😥
Prijatelj iz srednje škole me pozvao na kafu. Slagao sam mu da sam bolestan te da mi dolazi rođak iz inostranstva te da ne znam kad odlazi kući. Od toga je prošlo mjesec dana te nisam siguran da je shvatio poentu da ne želim da se sastanem sa njim. Ne želim da se sastanem sa njim iz privatnih razloga i zato što mi se ne sviđa njegovo razmišljanje i znam da će se na druženju hvalisat a takvi ljudi mi se ne sviđaju. Šta sljedeće da mu kažem tj kako da ga odbijem a da se ne naljuti?