Kad će ove žene/devojke sa kilometarskim noktima skapirati da se većina nas gadi na te nokturine i da vam orah iz ruke ne bi uzeli. Nas boli uvo da li vi možete da funkcionišete sa njima, mi samo komentarišemo kako je to odvratno i da je totalno nehigijenski. Džabe pričate bajke da vi to perete. Nema tu nikakvog pranja, džabe pranje kad je ispod tona bakterija. Nema tu nikakvog pranja. Zamislite da vam neko priprema hranu sa tim patrljcima.. fuj. Čačkaju one stvari, brišu se posle nužde i misle da bi neko jeo išta što naprave.. Bljakčina.
Nakon saznanja da mi jedini živ roditelj boluje od raka, shvatio sam da imam jednog prijatelja, nikog od mojih "prijatelja" nije bilo briga... A za sve njih sam bio spreman život dati... Jednostavno bolest je odnela mnogo toga iz mog života, kao poplava u kojoj vam umesto kuće ostane gomila mulja i smeća...
Svi su mi lepši od mene. Lepši uživo, lepši na slikama. Na sebi nalazim 1000 mana. I tako ceo život. Imam 32 godine i žensko sam.
Tužna sam, jer sam saznala da dečko sa kojim sam se muvala ima verenicu. Bilo bi lepo da zauzetie osobe ne pokušavaju da imaju nešto sa slobodnima. To njima predstavlja vid zabave, dok ja mislim da sam pronašla nekog i da će prerasti u nešto više. Samo sam ostala povređena.
Fakultet je nešto najstresnije, a ne posao. Posao je banja.
Otkako sam prestala da pričam sa svekrvom, da ignorišem njene provokacije – ona se malo povukla. I dalje ona „čačka“, ali ja samo ćutim ili kažem 2 reči i to je to. Vidim koliko joj smeta i drago mi je zbog toga. Da je bar pametna, pa da je ovo promeni, ali ne, ona će uvek ostati ovakva.
Jako se vidi po nekome da se oženio/udao za osobu koju ne voli.
Žao mi je što nemamo u našoj državi normalne uslove za rađanje dece, a sve se priča o posticajima rađanja... Realno koja bi žena htela da rodi. Odeš da se porodiš gledaju te kao stoku, bolje se veterinar ponašao prema dedinoj kravi kad ju je telio nego ovi doktori prema porodiljama. Ako si trudna i imaš neki zdravstveni problem otaljagaju te nije ti ništa, a kasnije ispadne da ima neki problem. Vraćaš se na posao, a dete nema ni godinu dana i tako vaspitavaju ga kako hoće u vrtiću i ne stižeš da vidiš pošteno svoje dete. Daju ti kao neku novčanu pomoć kad se dete rodi kao da će to pomoći da se suzbije bela kuga. Da ne pričamo o muškarcima koji nisu apsolutno nikakva podrška svojim ženama, čast izuzecima. I onda kad se dete rodi krpite kraj sa krajem da ga prehranite jer su cene kao da živim u nekoj metropoli u Nemačkoj. Žalosno je što je sve ovako.
Da li vam se ikad desilo da osoba uđe pod kožu u kratkom periodu, a onda doslovce nestane i kaže trebam prostora, a počne kačiti slike sa drugim? Jeli ovo normalno vrijeme došlo? Šta više napraviti za upoznati i komunicirati sa normalnom curom?
Još za života tata je insistirao da se sestra i ja podelimo sa imovinom kako ne bi dolazilo do svađa i nesuglasica kada on i mama umru. Meni su namenili stan od babe oko koje sam se ja najviše angažovao kada se razbolela, a sestri porodičnu kuću u kojoj smo odrasli i živeli.
Tata je umro '22. i po njegovoj i maminoj želji tako je i podeljeno na ostavinskoj raspravi.
Mama je i dalje živa i živi u toj kući koju je sestra dobila, ali za tri godine otkako ćaleta nema sestra nije ni dinara uložila u tu kuću jer živi sa mužem par ulica dalje pa mama stalno mene cima oko popravke i ulaganja. Duša me boli jer sam emotivno vezan za tu kuću, odatle vučem najlepše uspomene i ne mogu da gledam kako propada, a sa njom i mama. Nudio sam sestri opciju da otkupim kuću, ali ona pristaje samo na zamenu gde bih za kuću morao da joj dam moj stan.
Pretvorila se alavog monstruma.