Čitavog života balansiram između roditelja... dosadilo mi je, ne mogu više. Imam osjećaj da sam ja njima roditelj a ne oni meni... mnogo sam nesrećna, zašto se nisam rodila u normalnoj porodici?
Molim vas kada dajete djeci imena dobro razmislite da mu ne dajte neko glupo i ružno jer može imati velike probleme i stalna zadirkivanja koja ga mogu uništiti za cijeli život. Govorim to iz vlastitog iskustva jer gdje god sam se pojavio zbog imena sam se osjećao kao neka cirkuska atrakcija, a ne kao osoba. Kada sam se predstavljao želio sam da me cigla pogodi u glavu jer kada sam se predstavljao ljudi su radili korak dva iza koda imam kugu.
Promjenio sam ime, ali i dalje ne mogu ići na ona mjesta gdje me znaju pod rodnim imenom ili kada me netko oslovi time imenom upadnem u tešku depresiju i treba mi par dana da se vratim u normalu.
Nažalost moje ime mi je uništilo svo samopouzdanje i volju za život.
Tako je lako izgubit povjerenje u voljenu osobu, dok ga je tako teško vratit.
Neka sam zao, ali volim što se raspada firma u kojoj radi moj bivši prijatelj. On je toliko bezobrazna osoba koja se samo hvali i ponižava vas. Sad kad nema plata, ne može više da se kur*i kao pre. Stalno me je provocirao, ponižavao... Nisam s njim mogao normalno da razgovaram. Pričao je da ne zna što sam prekinuo kontakt s njim, pravi se lud. Sad je ostao sam. Neoženjen, nema prijatelje... Tako mu i treba, mada on iz toga ništa neće naučiti.
Bukvalno treba da se svaki dan zahvaljujem Bogu što sam se spasila jednog lika..i jesam ga svuda blokirala..i na viberu i na fejsbuku i na tiktoku i na instagramu i da ne može da me zove preko običnog poziva i da mi šalje poruke preko sms poruka..ali izgleda džaba sve to kad sam ja jadnica koja uzme mamin telefon, uđem na njen viber pa onda kucam njegov broj telefona da bih videla kad je poslednji put bio aktivan.. Od početka sam znala da nije on za mene, čak mi je bilo drago što sam se na vreme spasila od njega ali nažalost sam se previše navikla na njega.. Ne mogu da verujem na šta sam spala i da sam baš ovoliko jadna...
Susedu sam vidio svega nekoliko puta u zgradi, u prolazu. Više ne mogu da prestanem da razmišljam o njoj. Pati mi fakultet, posao, budim se noćima... Već 2 mjeseca je nisam uspio vidjeti.
Ne možeš bre sa najrođenijim, a ljudi očekuju da će lako s nekim ko im je nekad bio potpuni stranac. Brak iziskuje mnogo više od ljubavi i poštovanja.
Uvek mi je bilo čudno imati seks sa osobama koje jedva da si upoznao. Je l' moguće da ljudima baš toliko vladaju životinjski nagoni...
Neverovatno je to kako ti jedno malo biće uđe pod kožu. Svaki njen pokret, osmeh, ljutnja, ćutanje, kako upoznaje okolinu, čime se oduševljava, čega se plaši. I meni je ona savršena. Kako sklapa rečenice, trudi se da bude mali čovek. I zna kad šta da kaže, ima kliker, ne rešeta sve i svašta. Dečije bubice su uvek prisutne, nekad nisam u stanju ni da je izgrdim kad zasluzi, kad krene da se umiljava to je šah mat. Ja ni sebe ne doživljavam ozbiljno, ne znam kako ću nju kad bude starija. Ne znam ni što sam počeo, ovde mogu anonimno da pišem ali dete mnogo promeni pogled na svet. Zanima me samo da li je i drugim ljudima tako otkad su postali roditelji.
Bivši dečko me stalno zove na telefon i piše mi poruke, a ima devojku. Da li je to normalno? Kada ga pitam, da li misliš da je normalano da mi se javljaš, on kaže kako ne može da zamisli da se ne čuje sa mnom jer sam mu ja kao najbolja drugarica i mnogo sam mu draga. Neće da me ostavi na miru i da ga zaboravim već se non stop javlja, čak me i zvao da se vidimo, ali da budem NORMALNA. Kako sad to da tumačim?