Svima govorim da mi je prioritet isključivo karijera, što donekle i jeste istina. Međutim meni je životni prioritet to da imam i više nego dovoljno novca kako bih imala porodicu koja neće biti ni blizu siromaštva. Problem je u tome što sam odrasla u porodici "samo nek se deca radjaju" i to me užasno nervira. Plašim se da neću moći da steknem dovoljno da imam sve kako želim, te ću ostati sama. U svakom slučaju bolje i to nego da budem nezadovoljna, te da imam porodicu koja preživljava dok nemam uspešnu karijeru...
Prisetimo se dana kad sam išla da upoznam svog novog šefa, i dok sam ulazila u njegovu kancelariju (koja je sva od stakla) udarila sam glavom u staklena vrata, koja su bila toliko čista da nisam videla da su zatvorena. Pritom je na vratima ostala fleka od pudera, jer sam udarila čelom... I dalje me je blam kad se toga setim.
Mislim da je sve krenulo po zlu kad su pseća imena postala dečija.
Devojka je raskinula kada je upoznala moju porodicu... A ona ni nema roditelje.
Mrzim perilice suđa kod drugih ljudi. 90posto ih ne zna održavati i jednostavno FUJ!
Čula sam jednom davno da je partner ustvari naše ogledalo. I to jeste istina. Kada pogledamo u našeg partnera vidimo ko smo mi ustvari i šta nam fali. Žene koje vole dominantne muškarce su to imale u kući verovatno je otac bio takav. Kada sretnete prelepu ženu sa prosečnim dečkom ili čak ispod proseka po tome vidiš da ona ipak nema preveliko samopouzdanje i da joj to fali. Ukoliko nam partner u suštini ne odgovara ali smo sa njim to ipak znači da smo duboko svesni da ni ne zaslužujemo bolje. Sve ima svoje samo što mi ne obraćamo pažnju na to. Zato i kažu kada želite nekoga da upoznate pogledajte mu partnera. Ukoliko je partner sređen uvek ili neuredan ili narcis ili napadan to dosta govori o nama samima. Jer što bi neka žena trpela napadnog muškarca, znači da joj on treba u nečemu.
Dečko je došao avionom iz druge države samo da me vidi, a ja sam se naljutila na njega što je došao nenajavljen i poslala ga kući...
Imam 36 godina, iza sebe nemam brak, nemam decu, bio sam u seksualnim odnosima sa skoro 30 devojaka i već neko vreme osećam da me to potrošilo, ne umem da uspostavim emotivni odnos. Ne nedostaje mi ni jedna od njih, nedostaje mi osećaj sreće kada si sa osobom koju voliš, makar mislim da znam kakav je to osećaj...
Imam starijeg brata koji me ne podnosi otkad sam se rodila. Uvijek sam htjela da imamo dobar odnos i da me štiti kao pravi stariji brat ali njemu nije bilo važno.
Odnos se nešto malo popravio kad smo odrasli dok se ja nisam udala, a još lošiji je otkako je umro jedan roditelj i sad bi se trebali dogovoriti oko imovine. Ja se nisam nikad trgala da budem prva i najvažnija i dala bi mu da ima i više od mene. Samo želim da me uvaži jer ja nisam tuđe dijete. U mojoj prisutnosti je uvijek pasivno agresivan i samo baca otrovne strelice. Ja se godinama trudim i razgovaram, ovaj živući roditelj sve umanjuje i na van prikazuje da smo idealna obitelj, a NIKAD se nije normalno komuniciralo i sve se stavljalo pod tepih.
Dođe mi da se odreknem svega i sve ih odjebem.
Muka mi je od muževljeve familije, svi su paraziti, očekuju da ih izdržavamo i rešavamo im probleme, ponašaju se kao deca. Meni se zbog toga smučio i brak i muž, mislim da ću se razvesti.