Platio bih dobre pare Viberu kad bih mogao da napravim grupu, ali da niko iz te grupe ne može izaći, niti je "mjutirati".
A onda bih u nju dodao svih 70-80 žena s kojima sam bio dosad u životu :)
Godinama sam radio na nečemu velikom.
Software je konačno objavljen, hvata zamah i ide sve bolje.
Gde je problem?
Niko iz mog okruženja nije stao uz mene. Nisu podelili objavu, nit uzeli uslugu, nisu pružili ni reč podrške. Ljudi za koje sam bio tu u svakom uspehu, svakoj krizi nestali su bukvalno preko noći.
Nađem se s nekima, gledaju u telefon, prave se da ne postojim. Ni "čestitam", ni "kako si", ni "vidim da si izbacio ono što si pravio" ništa.
Najbolji drug mi šalje slike iz Italije, a ni da objavi na mrežama ili da kupi uslugu.
Vidim ja da ovaj projekat nije samo počeo nešto novo, već čisti nešto što više ne treba da bude tu.
Život koji ja živim je kulturno propadanje. Treba sve da menjam u životu-da nađem novi posao, da se udam, da se udaljim iz ove toksične sredine koja isisava iz mene i poslednji dašak entuzijazma, a ja jednostavno ne znam kako.
Ali ovi novi glomazni đonovi su mi katastrofa. Izgledaju kao da nosiš cementne blokove na nogama, uopšte ne osećaš zemlju dole, drugarica je htela da vozi biciklo, al' nije osećala da vrti pedalu.
Ostavio sam je…
Ne zato što je nisam volio, već zato što sam je previše volio. Što je ta veza bila meni sve, ali jednostavno sam vidio da više ne ide bez dogovora i bez zajednice. Teško mi je nije malo, nosim njen zaručnički prsten oko lančića. Možda sam jadan, očajan, možda ipak ne mogu da zaboravim sve te godine provedene s njom. Ne znam kako da se nosim s pritiskom, ne znam kako će mi izgledat prvi dan u kojem nema nje. Uradio sam najtežu stvar u svom životu, lakše mi je bilo spustit bilo koga u vječni počinak nego nju ostavit. Srce mi je slomljeno u hiljadu i jedan komad. Nadam se da će me jednog dana shvatit. Volim te beskonačno A.
Obišao sam 2 trgovačka centra da pronađem patike koje bi mi odgovarale izgledom, kvalitetom, ali i cijenom. I nikako da nađem normalne za normalnu cijenu, i konačno spustim kriterije i kažem okej, jednostavno moram kupit skuplje i dođem na blagajnu i naplati mi 30% niže, ne kužim kako jer na kutiji nije pisalo sniženje, al me baš razveselilo. Izgleda da se ponekad zaista isplati čekanje. Iako sitnica, meni je ovo nagrada na kraju dana.
Ne govorim ljudima kad uzmem godišnji, kad dođem ranije sa posla, kad imam slobodno, jer mi se onda netko natovari da se druži sa mnom, da pijemo kavu ili da im nešto pomognem. Ljudi shvatite, godišnjeg imam malo, ja uzmem godišnji da se odmorim, naspavam, da uradim ono što ne mogu radnim danima, kanite me sa druženjem i zvanjem.
Izluđuju me djeca i njihova vriska. U zgradi gdje živim vrište i lupaju povazdan. Odem u kino, tamo dijete od 8-9 godina vrišti, gađa druge kokicama, lupa mi nogom od stolicu. Odem na planinu, tamo isto vriska. Odem na more, naravno plaže pune djece koja skiče kao da ih čudovište ganja. Neki dan mi djeca iz susjedstva razbila prozor na autu. Roditelji kažu da je to samo bila igra. Imam dvoje djece, znam kako je s djecom, ali zar je toliko teško posvetit se djetetu i objasnit mu da sa 8 godina treba imat dovoljno obzira da ne vrišti ko lud po ulici. Počela su mi se djeca gadit i živcirat me samom pojavom.
Možda ćete me osuditi, ali meni nije normalno da se žene toliko skidaju i da se posle žale na to što ih neko gleda. Evo poznajem jednu devojku, jeste da ima 23. godine, ali ona je maltene gola. Tako se slika. Evo sad objavila fotku na kojoj je u tangama (kupaći je, ali opet)... Ne osuđujem, samo me zanima kako ne osećaju sram da to vidi otac, brat ili majka?
Dali su mi otkaz i otpremninu posle 12 godina rada jer prebacuju u Indiju. Bilo je iznenada.
Onda su shvatili da to neće baš tako ići, pa su posle dve nedelje nas oko 20% kontaktirali da ipak nastavimo. Pristao sam, nastavio, znam da i dalje planiraju da prebace Indijcima. Trenutno im radim minimalno, na pragu sam potpisivanja sa drugom firmom pa ću samo da se okrenem i odem. Ako budu hteli da nastave saradnju idemo na duplo ili ništa...