Kad bi postojao zakon da kad se jednom raskine se zabrani sva dalja komunikacija bilo bi svima lakše u životu...
Veliki sam tremaroš, a dobila sam posao sekretarice u velikoj firmi i stalno sam u kontaktu sa novim ljudima. Na momenat se zbunim i treba mi vremena da se opustim i onda krene sve kako treba. Plašim se da ne dobijem otkaz. Pametna sam i vrijedna, ali se u haosu ne snalazim.
Rođak pozvao mog dečka na momačku a ja planiram da uskoro raskinem jer sam se zaljubila u drugog.
Da li je uredu da moja devojka koristi reč "Ljubavi" za svoj ženski deo društva i koleginice sa posla? Ja i ona smo tokom našeg vremena u vezi počeli da koristimo tu reč među nama, i onda nakon nekog vremena ona je počela da koristi tu reč češće sa ostalima, što mene to vremenski sve više povređuje.. Ja sam je informisao oko toga, ali izgleda da jednostavno ne može da prestane (ili ne želi). Takođe sam probao da smislim neku aletrnativu za tu reč ali bezuspešno. Nisam ljubomoran niti slično, samo smatram da ako ja mogu da samo tebe zovem ljubavi, možeš i ti samo mene. Smatram da reč (vokativ) "ljubav/i", nosi težinu mnogo veću od bilo koje druge reči, i da je ne treba ovako olako koristiti, jer ljubav može biti samo jedna. Ako se tako lako upotrebljava reč gubi težinu. Sledeći put kada me nazove "ljubavi" jednostavno se ne osećam posebno više.
Ohladio sam se od žene zato što je medicinska sestra. Dođe s posla i onda mi u detalje priča kako pere i čisti babe i dede. Život mi se zgadi.
Ali ja koja sam planirala život sa nezrelom osobom. Stvarno mi treba dati orden za glupost.
Ostavila me pre godinu dana. Idalje je nisam preboleo, i zaista mislim da nikad neću moći. Ona je savršena, prelepa, prezgodna, pametna, obrazovana, sve sve sve. Plakao sam, molio je, bio sam možda čak i najočajniji muškarac ikad. Blokirala me svuda, i to je tako idalje. Pre par nedelja sam saznao da je našla novog i osetio sam se kao da je nešto umrlo u meni. Molim vas pomagajte, u strahu sam da nikad neću moći da je prebolim…
Shvatila sam da 90% svog vremena ja samo brinem! Brinem o ovome, brinem o onome, bla bla.... I onda kada mi padne na pamet da uradim nešto korisno za sebe, bude mi malo lakše.
Prijateljica je stvarno, ali stvarno dobar arhitekta. Njen stan je velik, ali nije zbog toga, nego je njen talenat tako izuzetan da je napravila neverovatan ambijent, skoro ni od čega a na koji svi reaguju. I svaki muškarac koji uđe u njen stan odlepi, hoće da je ženi, ili se u najmanju ruku zaljubi u nju, a goste ne može da izbaci kad dođu nikako da odu... Sve u svemu, počinje da mrzi taj stan i ne želi da projektuje više. Kako je to sve čudno...
Deda, mnogo mi nedostaješ! Žao mi je što nećeš dočekati praunuče. ❣️ Volim te!