Osećam veliku prazninu. Moja porodica se raspala – neki više nisu među nama, neki su se preselili, a sa nekima nisam u kontaktu. Pokušavam da izrazim ovo što osećam, ali teško mi je da pronađem prave reči. Želim ponovo da budem ona mala, bezbrižna ja koja je imala sigurnost i radost u svakom danu. Sada se sve promenilo, i osećam se izgubljeno u tim promenama.
Uvijek kad pjevam po kući moj dvogodišnjak dođe, dotakne me kao da stišće tipku, kaže: ćik, gasiit! 😅
Kada sam se zaposlio (2008) kupio sam si novi auto iz salona. Fine novce sam dao za njega 22000 eura, full oprema. Razlog je bio da ne ovisim o busu kad se vraćam sa posla, a i da mogu otići van da ne tražim svoje auto. U 2 mjesecu 2025 godine nakon skoro 17 godina i 270 tkm, teška srca sam skinuo sam tablice sa njega- kupio sam opet novi auto, ali za ovaj sam ostao baš vezan- spremio sam ga pod garažu i prekrio ga ceradom, žao mi ga je baciti na otpad. Djeca će biti skoro dovoljno velika za vozački, a ja ću onda registrirati stari auto i s njim se nastaviti voziti. Nije hrđav, nije bilo kvarova, može on još koju godinu, a i više. Ionako mi je sada potreban samo da mogu otići na posao.
Treba drastično kažnjavati korištenje mobitela za volanom. Problem je to što 50% vozača više pažnje imaju na mobitel nego na cestu i to je vjerojatno glavni razlog većine nesreća u zadnjih par godina.
Često se sjetim djevojke iz generacije koja je poginula u saobraćajnoj nesreći kada sam imao 19 godina. Nismo ni bili bliski, samo ćao za ćao. Od tad je prošlo 10 godina, mi svi imamo porodice, poslove, brakove i često me uhvati knedla u grlu i pomislim kako je njoj to sve oteto. Ne znam ni što je se sjetim jer smo se baš slabo poznavali, ali mi je baš ta njena smrt urezana nekako u sjećanje.
Mislila sam da sam dobila menstruaciju a zapravo je bio spontani pobačaj. Nisam znala da sam bila trudna.
Radim jako puno. Doslovno pidžama i posao. Na trenutak sam odmorio, sjetio sam se djetinjstva i došao na ovu stranicu to napisati. Srednje 20-e, nas 4 drugara hodamo ulicama Sarajeva poprilično kasno. Zvoni jednom telefon, zove ga djevojka, ode on od nas da razgovara. Nakon 20 sekundi, drugom zvoni, ode i on. Vjerujete u toj jednoj minuti i mene djevojka zvala i ja se udaljio. Na kraju smo svi brzo prekinuli jer nismo htjeli da četvrti prijatelj ostane sam. Ah, ta dobra stvara vremena.
Ljudi, lažu vas da vrijeme liječi sve... Prošlo je 12 godina od kako nismo skupa, ona je hiljadama kilometara od mene, u drugoj državi, ima novi život i dvoje djece. Nikad je nisam zaboravio, iako sam imao desetine djevojaka nakon nje. Još se sjećam naših razgovora u 3 ujutro, dopisivanja... Znam, izdao sam te a ti si me čekala. Oprosti.
Imam dvoje dece, osnovca i gimnazijalca. Uskoro će birati profesije za sebe i put kojim će ići, stariji makar. Za njih imam uslov samo da budu uspešni i zadovoljni svojim poslom. Ne zanima me da li će biti bankari, frizeri ili klizači na ledu, ali apsolutno ne odobravam odlazak na posao koji te ne zanima šta je, ne znaš zašto ideš i odrađuješ bez mozga samo da bi dobio neki novac. Izaberi svoju strast i uloži trud i vreme da budeš jako dobar u tome i ne pristaj ni na šta manje, to je moj recept i savet za njih. Zdravi su, hvala bogu, imaju vremena da izaberu i usavrše se u čemu god žele.
Nisam sigurna šta se dešava između mene i radnog kolege. Ja udata, on u ozbiljnoj vezi i bilo kakva povezanost je za osudu, ali zbližavamo se poprilično. Radimo u kancelariji 8h, počeli smo na teren ići zajedno pa onda na kafu u pauzi i sve je to kao poslovno. I ima nešto i nema ničega. Počeo mi je govoriti neke planove i stvari koje druge kolege ne znaju. Dugi pogledi, poruke na viberu koje počnu oko stvari vezane za posao, a onda se malo dotaknemo i uopšteno tema. Ne propušta priliku da me dodirne ono kao slučajno od čega mene žmarci prolaze. Nikada ništa nije predložio samo je jednom (kada smo bili na kafi primetio poznanika koji se napravio da ga ne prepoznaje), prokomentarisao da sigurno misli da mu je neugodno jer smo mi sami. Bojim se da već činim emotivnu prevaru iako do fizičke neće doći.