Koliko je lepo videti sliku devojke prostojno obučene, bez pućenja usana, sisa u prvom planu, dupeta i nekih kao seksi poza. Iskren osmeh je sve što ti treba da budeš lepa.
P.s. muško piše
Balkanski roditelji se ponašaju kao da je roditeljstvo najveći pakao na svetu, a onda te ubeđuju da imaš dete, jer eto njima treba unuče.
Danas je bio unuk mog ujaka, dečkić od 4 godine. Došao da se poigra sa mojom decom. Jeli su lubenice, i sladoled, pili sok, prskali se, 4 puta prosuli more lego kocki i sakupili… smejali se… i smejali … i smejali… Ujaka nema već godinu dana. 7 godina pre nego što je umro prekinuo je kontakt sa svima nama osim sa majkom, sa njom je bio na zdravo. Njoj se srce kidalo na komade… Davno mu je sve oprošteno, samo eto, pomislila sam, kako bi bilo lepo da sa neba može da ih vidi, onako vesele i srećne zajedno. Bar jednom da ih vidi. Bio bi srećan… znam. Svi mi grešimo, i nije bitno ko je kriv. 7 godina jr prošlo brzo, tužno je samo što ih nikada nećemo vratiti. Što ja nisam mogla kao VELIKA tetka tamo da odem na babine, da odnesem sve ono što tetke nose, da malog pamtim od prvog dana kao što moja braća pamte moje ćerke i sina. Tetka će sve da nadoknadi, samo ujku ne znam kako.
Hladim se od dečka. Uskoro krećemo na fakultet, imamo po 20 godina. Još je mlad da neke stvari promijeni, ali on ne želi... nije naučen. Ne zna jaje sa isprži, ni hrenovke da skuva, ni supu iz kesice ništa... o vešu i spremanju kuće da ne pričamo. Kao da je dijete od 5 godina a ne odrastao čovjek od 20... sve su do sada za njega radile mama i baba, a to očekuje i od žene sutra. Mene su moji učili i da učim, i da radim, i kuvam, budem uredna, čista, za sve sposobna. Zašto naše muškarce mame ne uče drugačije, ne ponašaju se kao muškarci već dječaci? Pri tom, nije jedini takav u mom okruženju. Balkanci su kao vječita djeca, umjesto jedne mame traže drugu. Stvarno bezveze.
Dirala sam se u drugaricinom krevetu preko video poziva sa dečkom kad sam bila kod drugarice u drugom gradu dok su ona i njen dečko spavali u drugoj sobi. Mnogo mi je lepše ovako nego kući kad to radim iz svog kreveta.
Evo me u 4 mesecu trudnoće, podstanarka sam, sama bez igde ikoga, roditelji mi bili pametnjakovići pa se kasno uzeli i kasno dobili mene tako da kad sam imala 20 godina ostala sam bez oboje, nisu imali ništa, nikakvu nekretninu ni stan i oni su faktički bili podstanari pa su me uvukli u ovu bedu, ništa mi nisu ostavili, prijatelje uopšte nemam, ovaj dripac što mi je napravio dete pobegao čim sam mu rekla da sam trudna pa nemam kako da ga gonim za alimentaciju, kolege s posla me kude što sam na trudničko čak sam i načula da mi pakuju otkaz kad se vratim sa bolovanja, eto sedim tako i gledam kako ovo u meni raste i mrzim svoj život, sebe, puna sam crnih misli i ne znam kako ću se izvući iz svega ovoga. Nikad nikome nisam ništa loše ni pomislila a kamoli uradila i ne znam čime sam sve ovo zaslužila.
Moja supruga konstantno zaboravlja da prilikom kupovine koristi kartice lojalnosti tako da propuštamo veliki broj poena, kupona i besplatnih kafa. Kada pomislim samo koliko bismo više svega imali da ona jednostavno uključi mozak kada kupuje, bukvalno mi dodje da se razvedem.
Najbolja drugarica mi se napokon otvorila i ispričala mi šta joj se sve dešavalo u životu. (Grozote od djetinjstva) Ja u šoku i plačem, a ona priča sve to nonšalantno. To je toliko jedna pozitivna osoba, blesava, šaljiva, nasmijana, hrabra, prosto zrači pozitivnom energijom. Ja, ne znam šta bih rekla. Ovako čovjek da je gleda nikad ne bi vidio ni tračak stravične traume, a ja ne znam da li bih to mogla podnijeti. Da se meni desilo ja bih bila ili u ludnici ili sa Bogom, treće nema. Definitivno borac koji nije dozvolio da joj bolesni ljudi oblikuju budućnost i ličnost. I drago mi je što je imala poverenja tako nešto da mi kaže i ponosna sam na nju! <3
Juče mi se u redu na kasi osmehivala jedna beba. Nije mi bio dan, ali taj prizor me je istopio, pa i rastužio. Volela bih i ja da imam s kim da zasnujem porodicu, da nekome pružim svu ljubav, ali baš nemam sreće...
Dosta puta čujem kao da babe i dede nisu dužni da čuvaju svoje unučiće, decu ste rađali sebi. Jeste tako, ali u vremenu kome živimo pomoć od tih baba i deda mnogo znači. Ako babe i dede neće da ih čuvaju to je ok, ali onda kad njima bude trebala pomoć u dubokoj starosti ili bolesti nemoj da očekuju pomoć od nas i tih istih unučića. Ne kaže se za džabe dobro se dobrim vraća.