Nije mi jasno kako netko od osobe koja te stalno zove, šalje poruke, traži da se vidite, koja smišlja gdje da izađete, koje mjesto posjetite, i svega što je činio za mene u kratkom vremenu postane osoba koja sve manje piše, sve manje zove, kada ju pitaš kaže da mi se samo čini, da umišljam itd. A kao stalo mu je... nisam nikad bila od velikih zahtjeva, uvijek dobra i fer prema njemu, ali ne znam do kada ću moći izdržati ovo zanemarivanje. Utučena sam nekako...
Krijem čokoladu u plakaru (od muža i ukućana), kao da krijem ljubavnika.
Trideseta kuca na vrata a ja još uvijek ne želim imati djecu. O toj temi nisam nikada razmišljala te mi je uvijek bilo u fazonu ima vremena, doći će samo od sebe. Ne znam kako da kažem mužu da se ne vidim u toj ulozi. Sve su oči uprte u nas i svi jedva čekaju da postanu bake deke, sve prijateljice su već rodile a ja se osjećam kao da to nije za mene i kao da ja nisam jedna od tih žena koja ima za ulogu biti majka, brinuti se za još jedno biće, nosit kućanstvo na svojim leđima.
U poslednje vreme se suprug i ja mnogo svađamo, i to uglavnom oko gluposti. Jako mi smeta što ne zna na normalan način da iskomunicira stvari nego bih ja trebala da budem vidovita izgleda. Juče je bio skroz ok dan, on je radio ceo dan i imao je lufta samo par sati u toku dana. Posle posla smo oboje došli kući, popili kafu, on se vratio na posao a ja sam odvela dete malo napolje. Došla sam kući oko 19h, spremila posne slatke mafine pošto on posti, spremila dete za krevet i legle smo i čekale njega da gledamo film. Pitao je šta ima za večeru, rekoh imaš te mafine jedi posni su. Čujem da je 'digao nos' i nešto promumlao. Posle 10min pitam dolaziš li, on besno odgovara ne. Dolazim do njega, pitam u čemu je problem, on besno odgovara listam instagram, idi u krevet, neću doći. Ja rekoh izvini jel to što nisam napravila slanu večeru ne kapiram. On odgovara opet kako neće da priča i da idem. Jel to normalno tako, svađa ni zbog čega? Bukvalno u poslednje vreme više ne znam šta je normalno...
Ne mogu da budem u vezi sa nekim koji ne voli da uči. Onaj kome je glavna atrakcija u životu u koji će kafić danas da sjedne (zamisli ti to?), jer su mu tako rekli da mora da živi, u kojem restoranu prave najbolje pečenje i kačamake, sa kojekakvim kumovima... Meni je to odvratno!! Kako neko može tako da živi? Kako ga nije blam tako glupo da živi. Bolje sjedi na klupu i gledaj u prirodu, pođi na sveta mjesta, upoznaj druge kulture, pođi u muzej... Vozi se vozom, slušaj opuštajući zvuk šina... Ja restorane organski ne podnosim🤮 Lako je biti glup, ajde ti budi pametan. Kada sam žedna, ja popijem vode kući.
Drugarica iz srednje me nazove samo da mi kuka kako joj je loše u braku i hvali mene koja se nisam udala kako sam se spasila. Ne pita me ništa samo se iskuka i spusti slušalicu.
Zanima me pojedu li ponekad ovi fitess influenceri neki, gulaš, juhu, neko jelo na žlicu. Zlo mi dođe kad vidim što pojedini promoviraju pod zdravu hranu. Samo da je natrpati tortilju piletinom, tunom i posnim sirom. Prije nego me napadnete, nemam višak kila, hranim se zdravo i raznoliko, vježbam.
Dobra drugarica je jako krupna i uvek kada se priča nešto na temu težine meni je neprijatno da kažem jer je ona jako krupna. Devojka ima lepo lice ali je ogromna. Ja je obožavam pravi je lik ima smešne životne priče ali kao da se naljuti kada se priča o toj temi. Pa valjda vidiš kolika si. Ja imam malo veći nos pa se zezam na svoj račun, a ona se odmah uvredi a zna da je baš krupna...
Upoznam jednog momka, preinteligentan, uspešan, ostvaren, lep, zgodan, ma bombonica jedna, pomislim savršen, kad ono emocionalna inteligencija na nivou deteta od 3 godine, e živote ***** te!
Čim pomislim da mu se javim, krene da me proganja slika dr House koji drži mozak u rukama, uz natpis: use it... i ja šta ću..