Čini mi se da me vlastita mama ne voli.
Nikad ni za šta od nje nisam dobila podršku. Da uradim nešto najsavršenije na svijetu ona bi tome našla manu. Kako god izgledala, kakvu god šminku ili frizuru imala, uvijek je nešto drugo mnogo bolje. Šta god da obučem, tu je komentar kako joj se ta odjeća ne sviđa. Priča o nekoj stvari mjesecima, ja joj to poklonim i njoj je bezveze. Niti jedna hrana koju spremim nije dobra. Niti jedan moj prijatelj nije vrijedan. Kad kažem da s nekim izlazim, smeta joj jer idem vani... Uvijek neki problem.
Smetalo joj je da nađem posao van struke, pa sam nezaposlena, a i to joj smeta.
Imam 24 godine, uskoro diplomu magistra i totalno sam izgubljena. Želim što dalje odavde, a nemam volje, jer nemam nikog da me podrži.
U trenutku razgovora o prekidu kada sam samo ponavljala da smo prerazličiti i da ne bismo uspjeli, tužno me je pogledao, stisnuo usne zubima i pustio suzu. On, stijena od čovjeka koji suzu nikada nije pustio. Rekao je ok, tako želiš. Ne znam što će biti sutra, ali znam da ću te zauvijek voljeti najviše.
Iako je prošlo puno godina otada, tu scenu ne mogu zaboraviti i svaki put me stegne oko srca iako znam da sam ispravno odlučila onda.
Danas vidim ženu vodi stariju čivavu po ovoj vrućini, bilo je oko 12 sati a temperatura 35, ali je djelovalo kao da ima 40, jako teško vrijeme. Prvo što sam pomislila, jadan ćuko, šape će da mu izgore, ja sam skoro slučajno prstom stala na asfalt dok sam čekala da pređem ulicu i poskočila sam od vreline, zamislite koliko stepeni ima asfalt. Pa gdje po najvećoj vrućini povesti onako starog i osjetljivog psa kakve su čivave?
Nemam decu i nisam se udala. To je moja sudbina i moj život. Ali ne dam da mi bilo ko šta kaže ili progovori ili upire prstom. Fazoni NE ZNAŠ KAKO JE, NEMAŠ DECU, NE ZNAŠ KAKO JE, NISI SE UDAVALA mene ne dotiču. Ne dam na svoj ž ivot!
Posle udaje, prve skoro 2 godine braka i mog života u inostranstvu nisam radila jer je zbog kovida sve stalo i nisam mogla da nađem posao. Živeli smo u jednoj sobi koja je imala kupatilo, a zajednička nam je bila kuhinja za sve nas koji rentamo sobe. Onda sam radila 2 godine i skupili smo zajedno novac za učešće za kredit za stan. Stan i kredit su na oba imena, i sve je pola pola računi, troškovi, kredit… muž dobija unapređenje i duplo veću platu od mene. Meni od plate ne ostaje ništa a on je i ove i prošle godine išao u Srbiju. Bio je u kafiću sa bratom i snajom i moj drug konobar ih je čuo kako priča da me je pritegao da ne bi ništa uštedela i da me nije doveo da zarađujem već da pokrivam troškove i dogovarao se da on bratu kupi auto za 10 000 evra. Nije mi smetalo ni siromaštvo, ni oskudica već ovakvo proračunato zlo u koji se pretvorio. Da ne mogu da imam crni fond da posetim roditelje posle 5 godina i za zubara. Na šta sam ja to pristala i kako sam se našla u ovoj situaciji?
Imamo veliku kuću na selu koja stoji zapuštena. Ove godine smo zaručnik i ja odlučili provesti neko vrijeme tamo, dali si truda očistili imanje i doveli sve u red. Meni je palo na pamet da pokrenemo tu neki turizam. On me podržava ali samo ako to prvo pravno uredim sa svojima jer kaže ne želi da mi tu ostavimo kičmu i onda dođe neka tetka i kaže to je moje i pravi reda. Rekla sam mu da moja familija na to neće pristati, on je rekao da ako pomaže možemo potpisati predbračni ugovor da je ta imovina samo moja i da on nema nikakva prava ali ovako na lijepe oči ne želi imati posla s tim. Znam da je možda u pravu ali toliki potencijal propada bezveze.
Imam 30 godina, imam odličnu platu, živim normalno i hvata me panika pri pomisli da ne mogu da kupim stan.
Otišla sam na Zlatibor sa drugaricom na par dana. Obe smo u dugim vezama, samo sam ja verena i htele smo da odemo malo da se same družimo. Međutim jedno veče smo izašle i otišle u jedan klub u blizini apartmana. Tu smo baš popile i srele neke momke koje smo pozvale kod nas da nastavimo da se zezamo i pijemo. Toliko smo se napile da smo obe imale potpuni prekid filma, skroz crno. Kad smo se probudile bile smo gole na krevetu, same. Ničega se ne sećamo, posle smo shvatile da su nam uzeli sve pare iz novčanika i sav nakit. Žena kod koje smo bile u apartmanu nam je kucala besno na vrata i rekla da odmah odemo iz apartmana jer smo pravile toliku buku i nered noćas i da treba da nas bude sramota. Nismo mogle nigde bez dinara, zvala sam verenika i lagala da nas je neko opljačkao, tako da je došao po nas. Ne znamo ništa, ni kako se zovu, ni ko su, ni šta se desilo tu noć. Kajaćemo se uvek, ali nećemo nikome reći.
Najgora stvar je što sam pokazala da znam da radim posao besprekorno, što sam šefu rekla da se "skloni" jer stalno greši i zaboravan je. Sada sam rob, sve se svalilo na mene, a on celo radno vreme sedi u kafiću i uživa u životu.
Nisam otišla na 25 godina mature jer me sramota zato što se nisam udala i rodila decu.