Kada sam prvi put gledao Titanik, plakao sam kao kiša, naravno, i pitao sam sestru: "Seko, jesu bar ovi glumci preživeli?".
Ne volim kada na nekome vidim mladez iz kog rastu dlake.
Kada mi se pripiški u autobusu, a znam da nećemo uskoro praviti pauzu, jedem štapiće ili čips. Kontam natopiće se, neće mi se piškiti.
Tata me je zamolio da nacrtam mačku, da bi on objasnio našoj maloj kuci na koga treba da laje.
Spokojan sam kad sedim na podu, iza maminog filadendrona, hvatam wifi i slušam Sinana.
Moja prijateljica se ponaša kao da sam marioneta. Tu sam da joj ispunim vreme za koje čeka da se vidi sa dečkom ili nekim sa strane, kad nas je više u društvu ne primećuje me i retko razgovara sa mnom. Nikad joj nije problem ostaviti me samu i otići. Služim da idemo na mesta koja ona želi, jer je tu neko koga treba videti ili neko ko nju treba videti. Bukvalno sam privezak, ali ne znam kako da joj kažem da se ne ponaša tako prema meni... Boli me to.
Prije nekog vremena udario mi grom u kucu. U tom momentu sam bio za kompjuterom koji je naravno stradao od udara groma. Prilikom tog udara, ja sam se samo bacio na pod, i uhvatio za glavu. Neposredno nakon toga ulazi u sobu starija sestra, plače za kompjuterom, za njom ulazi tata u sobu i galami jer ko zna šta je još sve stradalo prilikom udara groma, niko ne obraća pažnju na to što ja ležim na podu, možda živ, možda mrtav. I poslije par sekundi, pojavljuje se i mama u sobi. Stala je iznad mene i počela da jauče jer je mislila da sam poginuo. I od tad znam sigurno da me jedino mama voli.
Prvi poljubac sa prvim deckom se završio tako što smo upali u Dunav.
Kao mala sam upala u lokvu koja je nastala kad se izlila septička jama, dakle u plutajuća go*na, a onda plačući krenula da trčim kući. Pretrčavala sam ulicu i u tom trenutku sam čula kočnice automobila. E onda sam se upiškila. Smrdelo je na sve strane. :D
Mali rođak i ja se tučemo za djevojku, i kad je vidio da sam jači kaže "aj da se dogovorimo" par-nepar.