Propadnem u zemlju od blama kad se ogledam u prozoru nekog automobila, pa tek onda shvatim da unutra sedi neko.
Ljudi me previše smaraju sa svojim pričama.. Apsolutno me ne zanima šta se kome dešavalo prije nego što smo se upoznali. Uredu ukratko ispričat, al kad mi počne vazit po pola sata najradije bi ga pljunuo u facu. Nervira me ljudska osobina ja ja ja i samo ja. Ne razumjevanje drugih. I ako već pričamo o nekim iskustvima, i ja te pustim da završiš sa pričom, pusti i mene da i ja kažem nešto, a nemoj me prekidati i opet u pola moje počinjati sa svojom pričom. Je..a te tvoja prošlost, ionako ću mišljenje o toj osobi izgraditi kroz zajednička iskustva, a ne kroz pretežno 'lovačku' priču.
Kada budem trebala da se porodim, smorim se na pomisao da je kući veselje a ja moram da budem u bolnici...
Mnogo me nerviraju matori ljudi koji nose BusPlus karticu oko vrata i otkucavaju je uvek, makar isli jednu stanicu, ne bi li čuli ono 'piiip' i osećali se kao tajni agenti svaki put kada koriste gradski prevoz.
Ustanem ja i nema nikog kući, a meni rođendan..i sad ja željno iščekujem porodicu misleći da su otišli da mi uzmu neki poklon tipa (Telefon,tablet,lap top) i čujem ja vrata oni dolaze, nabacio sam kez ogroman dok mama nije rekla 'SINE STAVI KAFU MI DOŠLI SA NJIVE'.
Dok sam bila mala uvijek bih, kada pomislim na nešto što mi se desilo, a čega me je stid, crtala male iksiće po čelu da to zaboravim...
Svaki put kad u školi pitaju 'Je l' imate vi neke druge obaveze osim da učite, je l' radite nešto po kući, kuvate ručak, perete, čistite...?' meni bude glupo da podignem ruku i da kažem da ja sve to radim.