Prilikom ulaska u školu na vratima sam se zamalo sudarila sa jednim dečkom, međutim on je zastao i pustio mene da uđem. Zahvalila sam mu se na šta je on rekao: Inače nisam kavaljer, ali ne znam šta mi je sad bilo. Zajedno smo već dve godine, i prema meni on se ponaša kao najveći kavaljer na svetu.
Moja mama je "opsesivni bacač ambalaže". Radije će da pusti da se keks ili pecivo ubajate na tanjiru, nego da ostanu u pakovanju koje smo dobili u prodavnici ili pekari. Samo čekam dan kad će sok da sipa u sve moguće čaše, samo da bi bacila flašu.
Šefice su ostavile upaljen facebook i pročitao sam njihov chat, i video da me zovu mali... :/
Kad god sam na Facebooku, gledam slike ili čitam ispovesti meni su prsti na a, s, d, w i razmaknici- previše igrica.
Uvek kad nemam kartu u prevozu napravim neku tužnu facu i trepćem ko tele dok me ne zaobiđe.
Priuštio mi je studiranje na Medicinskom univerzitetu u Beču, kupio mi stan, obezbedio sve...
Kaže da sam ja njegova mezimica i da nikada neće da mi fali mama koja nas je ostavila čim sam se ja rodila.
Mi živimo sami i nikada nam niko nije pružio bilo kakvu pomoć. Sve je on sam stvorio.
Radio je u Parizu, na građevini 12 sati dnevno, sedam dana u nedelji i tako 8 godina, dok nije sakupio dovoljno novca da otvori svoju građevinsku firmu.
Sada živimo u Beču, i Beogradu... Kako kada, zbog posla i mog fakulteta. Svi mu se dive, jer retko koji muškarac bi podigo sam dete sa 23 godine. Baku i deku nemam, poginuli su mladi, sa mamine strane, da ne čujem za njih... Nema braću, nema sestre ... U bukvalnom smislu nema nikog, samo mene! Volim ga previše na ovome svetu, i skoro me je tako raznežio kada mi je rekao, "Elena, sviđa mi se jedna gospođica. Šta misliš? Da je pitam da izađemo?" BILA SAM PRESREĆNA U TOM TRENUTKU! SAMO ŽELIM DA MOJ TATA BUDE NAJSREĆNIJI NA SVETU I DA MU NIŠTA NE FALI.
Kad sam bio mali, tata me je odveo na neku zvezdinu utakmicu i sakrio njegov upaljač kod mene u čarapi. Kad nas je redar pregledao, pitao je da li imamo nešto da prijavimo, u tom trenutku sam ja rekao da imam i izvadio upaljač iz čarape i dao redaru. Tata je hteo u zemlju da propadne.
Mužu nikada nisam priznala da je verenički prseten koji mi je dao ružan i da ga ne nosim zato što mi je mali nego zato što je očajan...
Kad sam bio četvrti osnovne, morao sam za neko takmičenje da naučim pesmu ,,Materina maza'' i učitelj me izveo ispred table da čuje kako sam to savlado. Sve je bilo super do trenutka kada je izašlo ono iz mene što nije trebalo. Umesto da kažem ,,kad se riba najede tad ga boli tiba'', meni je lepo slovo D (najede) prešlo u slovo B i bum! Učitelj me je samo pogledao, a drugari počeli da se smeju ko nenormalni. Ja sam samo molio boga da se ceo čas što pre završi.
Glumica sam u pozorištu i najbolje se osećam kada posle odigrane predstave stanem pred publiku i slušam aplauz, a on ne prestaje... Publika ustaje, i dalje aplaudira, svi imaju na licu onaj zadivljen pogled i svi me gledaju sa poštovanjem. Tada se setim zašto volim pozorište, i to mi je podstrek da radim ono što volim!