Otac nas je napustio pre 5-6 godina i ne znamo sta je sa njim. Cesto se pitam sto mu je to sve trebalo i gde je on sada. Jeste da sve pomislim u sebi, jer su mama i brat zabranili da se o tome prica u kuci, jednostavno umro je za njih. Za mene nije, ali o tome ne pricam ni ja.
Imala sam potrebu da se nekome ispovedim, pa sam to uradila ovde.
Jedem smoki sa poda ako sam sam, a ako je neko tu, onda se pravim da sam fin i to sto mi je na podu bacam u kantu.
Ne volim da jedem šopsku salatu u gostima, jer znam kako moja mama drobi sir..
Svi prijatelji mog dečka misle da sam divna,i stalno mu govore kako bi i oni voleli da nađu tako dobru, finu, pametnu i lepu devojku, a ne znaju kakav sam ja kreten od čoveka zapravo, koliko sam hirovita i razmažena ponekad. Često mi dođe samu sebe da išamaram i oteram U ćošak!
Imam tako neke momente kad u sitne sate slušam tužne pesme i deprimiram se, plačem, patim..a ujutru zaboravim na sve i kao nova sam.
Kako odrastam, sve me više užasava činjenica da moji roditelji stare
Kada sanjam nesto lijepo i probudim se uvijek pokušam ponovo zaspati u nadi da će se san nastaviti.
Svaki put, dan pred roditeljski, slučajno dobijem nekoliko kečeva..
Pre deceniju i nešto ostavio sam svoju verenicu da bi nastavio studije u inostranstvu i upoznao bolji život. Sad sam se vratio u naš grad i shvatio sam da me je stigla sudbina baš kao iz Đoletovog stiha: ''Prošlo je 10 godina. Ja imam dve diplome, ona ima dvoje dece. Bogatija je za dva života''.