Svaki dan mi počinje isto...Uzimam novac od majke da bih išao na rulet i tako već nekoliko meseci. I kada joj potrošim mnogo para, tj. izgubim na kocki i onako nikakav uđem u kuću i vidim nju nasmejanu kako gleda neku seriju i sa osmehom me pita šta hoću da jedem, dođe mi da sam sebe pljunem u facu... Moram da prestanem sa tim, mam 18 godina.
Na ekskurzijama sam morao imati para za ljigavca! Jooj, samo da znam da ima negde da se prodaje...
Uvek sam mislila da ću prvo imati muža, ili bar ozbiljnu vezu, pa tek onda anti age kremu, međutim...
Volim kad dođu gosti, jer kad tražim tati pare za grad, pred njima, on mi uvek da više nego što tražim.
Svaki put u pekari kad mi prodavačica uruči hleb, pipnem da nije slučajno pretvrd, bez obzira što znam da čak i da jeste, ne bih tražila drugi.
Prosto se pitam hoću li ja ikad doživeti, da sedim u nekom finom restoranu, na romantičnoj večeri sa meni dragim bićem, uz vino i sveće... ples uz stari dobri evergrin, da sve prosto bude kao u snu, bar na jednu noć, ili ću celi život da se smucam po parkovima grickam semenke i pijem pivo iz limenke.
Uzmem tako tatinu sliku i pričam sa njim, bude mi nekako lakše...
Smorila sam se od čekanja da se nešto desi, da je on ostavi i da izabere mene, da mi povećaju platu, da se prolepša vreme, da nađem bolji stan... Uzela sam stvari u svoje ruke i vraćam se na fakultet, posle 6 godina! Više neću imati vremena za čekanje, sad ću morati da učim! I imam tremu!
Mama i ja smo kupovale čarape na uličnoj tezgi gde nas je baka koja radi tu posavetovala koje da izaberemo rečenicom: "Uzmite ove, takve iste kod mene kupuju svi ovi poznati kosarkasi."