Siguran sam da svakoj osobi na ovom svetu mogu izmamiti osmeh, nekom forom, pričom, ali kada treba da kažem nešto devojci koja mi se sviđa, obično bude jako glupo to što kažem.
Kada je ispitni rok, uvek kad izlazim iz kuće raširim knjige svuda po sobi na stranama gde je podvlačeno i ostavim olovke, u slučaju da moji uđu u sobu dok nisam tu.
Jednom sam pojela crva u jabuci, sada mi je najbolji prijatelj. Zove se Lazar i on mi je u stomaku umjesto leptirića.
Na svakom koraku čujem da mladi koriste reč random. I to me iritira, jer mi imamo svoj jezik i svoj rečnik i zaista mislim da nije potrebno da ga kvarimo koristeći strane reči da bi ispali face.
Kad god se osvrnem na život, shvatim da nisam ni blizu onoga što sam želela.
Kad sam bila mala, kad god je bio rođendan mojoj starijoj sestri mislila sam da je moj. Kad mi je tada mama rekla da je moj rođendan tek za par meseci počela sam da plačem, kako bi me smirili dopustili su mi da ja duvam svećice.
Imam oko 100 kolega u firmi, kad hoću nekog da istestiram da li je čovek od poverenja, ispričam mu neku laž. Ako se po firmi priča o tome, znam ko je preneo. Volim da testiram ljude.
Rođena sam nagluha. Godinama mi sluh sve više i više slabi. Strah me je da se za 10 godina ne probudim potpuno gluha. Želim čuti ljubavne izjave svog muža, i smijeh svoje djece. Nadam se da će medicina napredovati i da ću za 10 godina čuti bolje nego sad...
Kao mali, jeo sam pikavce i fasadu. Jedva me odvikli, već me proglasili ludim, a evo me sad završavam fakultet!