Rekao mi je da sam prava osoba u pogrešno vreme. Prošlo je dve godine od tad, a ja i dalje čekam pravo vreme.
Radim kao rukovodilac odeljenja u jednoj proizvodnoj firmi. Malopre umesto turbo-folka iz mašinske radionice čujem klasičnu muziku. Moraće neka povišica da padne!
Mrzim kada me društvo ismeva zbog prigradskog naselja u kojem živim. I branila sam se protiv toga sve dok baba nije ubacila plastenik i kokoške u dvorište i sada razmišljam da batalim faks i samo se uputim na tezgu.
Devojka i ja ponekad, posle izlaska, sednemo u moja kola, spustimo naslone sedista, izujemo se i naslonimo noge na šoferšajbnu i pustimo muziku na radiju. Tako samo sedimo i pričamo na parkingu kod njene zgrade. Tad osećam da mi ništa vise nikada neće trebati.
Poslije plača se pogledam u ogledalo i kad vidim koliko sam ružna, samo nastavim plakati.
Kada vidim stare ljude, vazda mi je nešto više žao deda nego baba. Babe mi nekad' izgledaju podmuklo.
Волим да прислушкујем људе који су испред улаза путем интерфона и крештим као папагај не бих ли чуо њихову реакцију.
Kad sam bila mala pričala sam nešto prebrzo, pa me je tetka pitala kojim jezikom pričam. A ja joj se isplazila, pokazala prstom jezik i rekla "Kako kojim? Pa ovim."
Tek sad shvatam koliki sam bila kreten od devojčice kad sam se po 24 h igrala sa barbikama, a svaki dan mi bar jedna barbika umre pa organizujem sahranu, svaka svadba se završi tako što mlada pobegne sa iste, jednom mi je čak ken bio oko 15 tak dana u komi.