Svoje dete cu naučiti svemu što sam ja morala sama da naučim mnogo težim načinom.
Pre neki dan ušao sam u poluprazan autobus (bilo je još pola mesta da se sedne ), seo sam napred , bio sam zaokupljen mislima oko ispita tako da ljude nisam ni primećivao. Neki deda je ušao i stajao pored mene, (iza mene je bilo prazno mesto ) i on stoji pored mene i u jednom trenutku mi udara rukom i govori: "Praviš se lud to je moje mesto" i pokazao na nalepnicu iznad za invalide i starije osobe. Ustao sam mu i rekao :" Sedite molim vas , i nemate pravo da kažete da se neko pravi lud ako ne znate njegove probleme!" . A on je seo na mesto iza , ja sam ostao da stojim i da ga gledam celo vreme dok nije izašao, i nastavio sam da stojim dok ja nisam izašao. Usput ja sam invalid zbog kolena koje mi je sport uništio i jako mi je teško bilo tog dana da stojim. Ovo nisam nikome ispričao niti ću, al bio sam ponosan na sebe što sam izdržao.
Sreo sam komšinicu i nisam znao da li da joj kažem 'zdravo' ili 'ćao' i tako dok mi se to motalo po glavi ja sam ta dva izraza pomiješao i rekao 'ćavo'.
Čitajući postove na ovom sajtu, shvatila sam neke stvari i izgladila sam odnos sa ocem sa kojim se do sada i nisam baš slagala. Hvala vam svima.
Sedim u kafani sa 500 dinara u džepu i 4 drugarice, mislim da je bilo hrabro od mene što sam ih pitao šta će piti...
Svima govorim "brate", osim pravom bratu njega zovem po imenu.
Nekako kad se gledam pred ogledalom, što duže stojim to sam lepši, nadam se da tako i devojke vide.
Mrzim kada obujem crne čarape i kad ih na kraju dana skinem, a ono mi sve trunje od njih po nogama i zato furam samo bele od njih jer ništa ne ostaje i deluju mi nekako finije.
Slagao sam sestrića (4) da će ostati mali ako bude psovao i govorio ružne riječi.. od tada nije nikako rekao ružnu riječ.. i kad čuje nekoga kaže mu "cc ostat ćeš mali".
Kada prelazim granicu najgori mi je onaj momenat kad mi uzme pasoš, pogleda sliku, pa pogleda u mene... sve čekam da kaže da to zapravo nisam ja.