Zovem dečka ''princezo'' i njemu to ni najmanje ne smeta. Volim ga.
Kad' sam bila mlađa, pokušavala sam da otkrijem da li majci i meni srce kuca u isto vrijeme, i dan danas nisam to otkrila :)
Mrzim kad majka ili otac pokušavaju da se prave važni pred mojim društvom, i odvale nešto što uopšte nije smešno pa ih svi iskuliraju, a mene pojede blam. Ali nekako mi ih je žao u tom trenutku, i slatki su pošto samo hoće da se osete tako mladi u mom društvu.
Prijatelj mi je ponudio brak jer je to jedini način da se oboje riješimo psihički opterećenih roditelja. Brak je jedini izlaz jer ne bi imali mira ni minute kad bi se samo odselili, zbog histeričnih poziva naravno. Vjenčanjem bi se oni morali pomiriti s činjenicom da smo u drugoj priči, da imamo drugi život. Čak razmišljam da pristanem!
Hoćete ispovest ?
Imam 24 godine i nikad nisam imao devojku. Eto,rekao sam.
Bila mi je jednom prazna gajba, te sam pozvala dečka. Došao čovek sav srećan, počela hot n heavy akcija, kad čujem lupanje na zaključanim vratima. Moj ćale se vratio, našljokan k'o Poljak. I tad je nastao pakao za moje nerve - ajde idi da spavaš, idi da jedeš, sve u cilju da dečku pomognem da izađe. Ali neće i neće, pa krene da priča sa mnom o smislu života, umetnosti i filozofiji. Tu puknem i kažem : ,,Ćale, dečko mi je ovde." A ćale, mrtav ladan, reče: ,,O ćao!" Kad nisam umrla...
Danas mi je tata rekao da sam usvojena.
Rekla sam mu da ne lupa, znate šta mi je rekao?
"Jbg, nikako ne možemo da je se rešimo, moramo da je trpimo dok se ne uda."
Tata mi je car, definitivno.
Kad mi se spava na poslu odem u toalet sjednem na wc šolju i otkunjam 15ak minuta.
Kad sam bio mali uvek sam plakao zato što se sladoled topi.
Moj dečko se uvek trgne pre nego što zaspi. Znate sigurno, to je onaj osećaj kao da padnete na krevet. Kad god spavamo zajedno, prvo čekam da se on trgne, i do tad ga držim za ruku, tad imam osećaj kao da mu ne dam da padne, kao da ga čuvam, i tek posle toga mogu da se opustim i da zaspim i ja.