Imam dve-tri dlačice iznad usne i kad zaboravim da ih počupam muž mi kaže "Ti si moj hajduk Stanko" ;)
Moja trogodišnja damica je na pitanje "Pobogu dete zašto jedeš sline?" odgovorila sa "Pa ne znam gde ću ih!"
Strahujem da ću prije dočekati završetak Male neveste nego završetak studija.
Kad odem bilo gde i sednem negde blizu wc-a, posmatram sve muškarce da li operu ruke posle pišanja. Ako primetim da ne operu, završili su kod mene.
Taj dan sam obukla majicu koja je na leđima imala natpis ''Catch me if you can'' (Uhvati me, ako možeš). Šetajući, onako zamišljena, osetila sam da me je neko odgurnuo, a potom i uhvatio. Okrenula sam se i videla dečka, koji se smejao i odgovorio mi ''Vidiš da mogu''.
Pre kuvanja ako su viršle onako po dve spojene uzmem ih i vrtim kao nunčake i zamišljam da sam Mikelanđelo.
Tokom jednog izlaska u klub, ispala mi je čarapa iz brusa. Htela sam da propadnem u zemlju.
Sa 25 godina sam upisao fakultet, posle 7 godina lutanja i uništavanja života. Mnoge kolege me gledaju sa nekom dozom entuzijazma i podržavaju me tipa: 'Svaka čast, ja se nikad ne bih mogao/la prilagoditi posle toliko vremena.' itd. Ne kažem da je bilo lako, bilo je đavolski teško ali nekako sam navikao. Tako mi je đavolski teško bilo da ostavim i alkohol, ali i to sam uspeo... Inače nisam osoba koja ima emocije, hladan sam. Kada sam izgubio dedu, nisam ništa osećao iako mi je ta matora tvrdoglava drtina bila drug, suzu nisam pustio. Mnogi koji me znaju kažu da je alkohol ubio sve u meni. Izgubio sam devojku, izgubio sam neke dobre drugove, nisam se nasmejao zadnjih 5 godina... ali po prvi put u životu sam stisnuo petlju i krenuo korak po korak. Onog dana kad budem dobio diplomu, ne moram da se nasmejem, ne moram ni da zaplačem, samo se nadam da ću u očima svoje majke videti makar neku iskru, koja ce mi kazati- drago mi je da si uspeo...