Kad sam bio mali, bio sam toliko dobar da sam često iskreno pomišljao: " Koliko bi život bio lepši da su svi kao ja. " Sad, nažalost, to ne mogu da kažem.
Imam groznog šefa...nisam imala slobodan dan ko zna od kad. Moja mala je završila prvi razred i ponosna mama ide sutra na njenu prvu dodelu knjižica. Slagala sam šefu da imam stomačni virus ;-)
Asistenkinja sam na predmetu kod profesora sa kojim sam u vezi i u velikoj meri me je on progurao do položaja.
Imam upalu mišića, i moj tata me toliko voli da je počeo da me namerno zasmejava, jer zna da kad se smejem da me boli stomak od upale.
U prvom razredu na nekom roditeljskom sam plakao jer su sve mame bile zgodne samo je moja imala debeli stomak. A žena samo bila trudna.
Kada treba sa nekim dečkom da pričam na skype, koji me ne poznaje uživo, spremam se kao da idem uživo da se vidimo.
U mom dnevniku postoji jedna koverta, zapečaćena, na kojoj piše "Otvori 2035. godine." Koliko se sećam, unutra se nalazi neki horoskop koji sam kao tinejdžerka našla, ispisala i koji mi je kao "prorekao sudbinu" i kako će mi izgledati život do tada u vezi sa porodicom, karijerom, zdravljem. Jedva čekam da je otvorim tada i, nadam se, slatko ismejem.
Jednom prilikom kada je policajac prelazio ulicu van pešačkog slikala sam ga samo da bih u slučaju ako nekad isto tako pređem ulicu mogla da prođem nekažnjeno.
Najgori osećaj je kad se hoćeš da budeš sa prelepom devojkom, a i ona sa tobom, ali ne može zato što se njena, u većini slučajeva ružna drugarica, loži na tebe.
Nikad ne znam lepo da zatvorim vrata od auta.Ili je to prejako ili preslabo, nikad taman.