Ne živim sa tatom otkako sam se rodila. Vidjela sam ga 4-5 puta u životu, komuniciramo preko mame. Ne osjećam ništa prema njemu, ni ljubav, a pogotovo ne mržnju. Dobro, tu i tamo ga opsujem. Al' opet mi bude drago kad mi neko od rodbine kaže da ličim na njega.
Kad god mi vreme to dozvoljava, na posao idem svojim motorom. Imam ritual koji se sastoji od toga da kada idem nekim podužim pravcem (uglavnom je to Gazela) vrištim, neartikulisano urlam poput Tarzana, ili divljački iz sveg glasa pevam neke rok ili navijačke pesme. Zbog gustog saobraćaja i zvuka motora verujem da se to ne čuje, a svakako se od kacige ne vidi. Kad stignem na posao skidam kacigu, nabacujem učtivi smešak, i prebacujem se u stanje ljubaznog kolege, tašna, mašna i odelce, ceo fazon.
U busu pored mene sedi dete koje pije vodu i igra se sa čepom sve vreme. U jednom trenutku ja iz torbe vadim istu vodu da pijem, on se okreće ka meni i kaže: ŽIVELIIII! :DDD
Kad mi prodavačica kaže imamo farmerke za punije dođe mi da joj opalim šamarčinu.
Radim u salonu nameštaja i uvek kada dođe neka zgodna devojka zamišljam šta bih joj radio na tom nameštaju što kupuje, nije bitno da li je orman, ili fotelja, ili nešto drugo.
Treba mi profesionalna pomoć jer sam u teškoj depresiji, a moji ukućani to ne primjećuju jer nikada nisu tu. Za njih bi to bila sramota...
Jednom sam na utakmici pogodio gol iz slobodnjaka za pobedu, a namera mi je bila da centriram!
Kaze mi tata za udvarača:''ovog smotaj na brzinu, da te ženi dok te ne provali kakva si baraba''
U januaru, prošle godine moja majka je imala moždani udar. Sve se desilo iznenada. Neočekivano... Rekao sam sestri da ode po pomoć jer nisam želeo da i ona prisustvuje tome. Ubrzo je došla pomoć, stavili smo je u auto, bez svesti i odvezli u prvu pomoć. Sećam se da je tada došla sebi. Nije znala gde se nalazi. Žalila se na užasnu glavobolju. Ja sam stajao naspram njenog kreveta, gledajući je. Onda me je ona pogledala. Gledala me je izvesno vreme a onda ljutito rekla :"A gde je tebi jakna? Kako misliš da se vratiš kući po ovoj zimi bez jakne? Smrznućeš se!" Nisam znao šta da joj odgovorim. Tada sam bio najbliži tome da shvatim šta znači biti roditelj. Molio sam Boga da je ne izgubimo. Iste noći je prebačena na Klinički Centar u Kragujevcu i operisana na klinici za neurohirurgiju. Hirurg je rekao da su male šanse da će ostati živa ali da je operacija jedina šansa da pokušaju da joj pomognu. I uspela je. Prebrodila je najteži ispit u svom životu... I dalje je tu, taj naš anđeo čuvar...