Dečko mi nikada nije rekao da sam lepa, a dugo smo zajedno. Kaže mi uvek da me voli, ali nikakav kompliment od njega nikada nisam dobila...
Kad odem u kino sa curom i vidim da je film 3D odmah me oblije hladan znoj zbog para i odjednom mi se više ne jedu ni kokice nit mi se pije sok.
Zaboravila sam na godišnjicu veze i dečko se naljutio, baš je curica.
Ne volim kada odem kod nekoga u goste, a oni nemaju ključ na vratima od kupatila i onda stalno imam trip da će neko da bane dok sam ja unutra.
Juče kad je od moje mlađe sestre došao dečko, ja sam stavio sve tatine kajle, uzeo telefon i pravio se mafijaš da se uplaši da je ne povredi.
Juče sam poslao, posle mnogo godina pravo ljubavno pismo na jednu adresu, nadam se ona još uvek živi tamo.
U vrtiću sam imao taktiku kad nešto ne volim da jedem. Gurnem sa stola da ne vide i krenem da plačem. Pravim se kao tužan a u sebi se mislim - 'Pavlaka, pobedio sam te i ovaj put..'
U mojoj kući ni sa kim ne može da se razgovara NORMALNO.
Jednom sam našao mobilni telefon dok sam šetao, nije bio Bog zna kakav, a i iz pristojnosti sam hteo da ga vratim vlasniku. Počeo sam da listam po imeniku mobilnog telefona i pozvao broj 'Kuća'. Javila se žena, i dogovorili smo se gde ćemo se naći da bih joj vratio telefon. Sačekao sam je na dogovorenom mestu, i kad vidoh ono ljutita žena hoda prema meni. Približila mi se, otela mi telefon i počela me optuživati da sam joj ga ja ukrao. Takvu nekulturu u životu nisam video. Hteo sam je ošamariti tako jako da padne u nesvest. Odšetao sam i odlučio da nikada, ali više nikada neću vratiti mobilni telefon koji pronađem.
Ne mogu da dočekam da odem na sajam knjiga. Čini mi se da nema tog novca koji ja na knjige ne bih uspela da potrošim.