Kad god uzmem neko jelo u menzi imam osećaj da u tanjiru pored ima više tog jela...
U želji da se svima svidim, postajem ono što nisam. A jedino što želim je da me neko voli onakvu kakva jesam, ali se plašim da ja kao ja, neću biti zanimljiva nikome i da me niko neće voleti.
1999., za vreme bombardovanja, tata je brata i mene odveo pred najveću i najlepšu kucu u komšiluku i rekao nam da jedna NATO bomba košta koliko 5 takvih kuća. Onda nas je pitao da li se njima isplati da gađaju nas, selo u zapadnoj Srbiji. Mi se pogledamo, i kažemo ne! Od tad nismo imali nikakav strah od cele situacije. Danas shvatam koliko se tad moj tata plašio.
Naučena sam da sve u životu treba zaslužiti i ponekad mi je veoma neprijatno kada dobijem skuplji poklon, ili kada neko iz društva plati moj račun u kafiću. Uvek imam osećaj da sam dužna da vratim istom merom.
Imam 21 godinu i roditelji mi ne daju da idem sa drugaricama na more!
Svaki dan se lijepo istuširam, spremim za grada i odem sam bez ikakvog dogovora, često šetam bezveze ulicama, odem da jedem ili negdje sjednem i naručim nešto. Najgore mi je kad pitaju zašto si sam. Dok moji "drugovi" tj bolje reći poznanici i porodica misle da sam pravo društven, da imam djevojku, itd. :)
Uvijek se pred ispit utripujem da sam mašina i da sve mogu naučiti za jednu noć.
Gledam slike svojih drugarica iz srednje sve se manje više poudavale, imaju stabilne veze, a ja ni kučeta ni mačeta... e živote.
Uskoro idem na operaciju i prolazim kroz jako težak period u životu zbog svih tih zdravstvenih problema. Pre neki dan, nakon što je video da sam loše raspoložena zbog jednog od vucaranja po lekarima, dečko mi je poslao SMS koji glasi: "Budi jaka Khaleesi, ti si moja žena zmaj :)". Ostavio me je bez teksta i još jednom dokazao koliko je velika njegova uloga u mom životu.
Posle časova engleskog, oko 22h sam zvala tatu da me pokupi kolima, bilo je neko nevreme, i on je 'ladno došao u pidžami. U 22h. Čovek je car.