Mrzim kad mi majka plače. Ne znam kako da je utešim, pa plačem sa njom...
Imam dete sa posebnim potrebama i nikad nisam zazalila što sam ga rodila. Čujem da našu decu smatraju Bozijom kaznom, ali ja se zaista ne osećam kaznjeno.
Jutos mi došla devojka i sva tuzna i uplakana i ja nisam znao kako da je oraspolozim i tako skoknem do kupatila i trimerom napišem njeno ime na mojim čupavim grudima i kad je počela da se smeje....Mojoj sreći nigde kraja...
Kad sam bila mala išla sam mamom kod dede, i jednom prilikom deda mi je rekao 'molim', na šta sam mu ja odgovorila 'Opalim te golim'. Mama me je olešila od batina, a meni je dugo trebalo da shvatim zašto.
Kada sam prvi dan došao u školu izuo sam patike pred ulaznim vratima škole :)
Kada me je majka pitala kakvu tortu želim za osamnaesti rođendan, rekao sam da hoću onu iz koje će da izađe striptizeta.
Moja majka oduvek je volela da putuje, ali kako nikada nije imala priliku, uvek je puno čitala. Kaže, to je isto kao da je tamo. Želja joj je otići u Španiju. Učinit ću sve da joj tu želju i ostvarim.
Stalno se svađam sama sa sobom u glavi i vodim rasprave. Npr. ''glupa si, kako to uopće možeš pomisliti'' - ''aj sta ti meni govoriš šta ću ja misliti''. Ponekad se toliko udubim da počnem pričati sama sa sobom i ljudi me čudno gledaju.
Svi misle da sam bubač i štreber, samo zato što učim. A ja to radim prvenstveno zbog sebe, a onda i zato što mi majka plaća fakultet, a prima samo penziju mog pokojnog tate i nikad joj nije teško da radi nešto, sve zbog nas troje.