Kao mala obožavala sam da kada porodično kolima krenemo negde,dok se mama i tata zapričaju, ja se sa bratom plezim ljudima u kolima iza naših. :) i uglavnom su ljudi reagovali smešeći nam se. :D
Ponekad, prije nego zaspim, sjetim se osobe koju sam izgubio, i mislim šta bi se desilo sa nama da smo još zajedno.
Izbegavam društvo sa faksa, jer svi imaju neki posao, a ja još uvek muzem roditelje...
Osećam se kao gubavac kad ih sretnem
P.S.
Diplomirao pre 2 godine i još tražim posao.
Uvek sam mislio da imam ja velike probleme u životu...i kad dođem da čitam ispovesti me je sramota zbog toga. Divim se nekim ljudima koliko snage imaju!
Mrzim kad me neko nakon nekoliko mjeseci vidi pa krene smarati što se ne javim nikad, a on/a se isto nije javio/la svo to vrijeme.
Jutros na dodeli indeksa brucošima, prosula sam se po podu amfiteatra na opšte oduševljenje cele mase. Zanimljiv početak studiranja, uuu jeea.
Djevojka stalno hoće da ju nosim, kao lijepo joj je to... A ja se pravim da mi nije teško dok dušu ispuštam.
Ne volim da držim momka za ruku dok šetamo gradom, ali volim da ga uhvatim pod ruku, onako kao babe. Tada se osećam sigurnom i zaštićenom.
Student sam 3. godine medicine i mrzim kad mi ljudi kažu "doktore". Pa nisam još ni na pola puta! I još gore kad zapalim, pa mi netko kaže: "Doktor, a puši joj, joj."