Kada sam bila mala, uvek sam se igrala da mi je sin dečak na omotu za palentu. Večito sam ga ljuljala i pričala sa njim.
Kad sam bila mala, svi su hteli kad porastu da budu doktori, pevacice,glumice...Ja sam htela da postanem spremacica jer one nose lepe crno-bele haljinice i imaju krunu neku..
Obožavam kada nasmejem nekoga dok su mu oči pune suza, nema lepšeg osećaja.
Ulazi mama u sobu i kaže: Neke 2 devojke su ispred zgrade, jedna nije loša, aj makar pogledaj ih...
Kratkovida sam i nosim naočare, ali imam malu dioptriju. I nervira me ponašanje ljudi kad skinem naočare, budu u fazonu ,,Je l' me vidis, ispred tebe sam?'' Ljudi, nisam slepa, vidim vas odlično.
Lezim golišava na krevetu, a on na drugom gleda TV!!! Toliko o našoj priči...
Kada hodam po ulici na kojoj imaju neke crte ili kockice, trudim se da ih sve preskočim, kao da sam u nekoj igrici.
Kada sam bila mala skinula sam jednu barbiku, vezala je oko struka i vukla je po kući. Upravo tada je došla komšinica (koja je psiholog) i moja mama je pitala "I šta vi mislite o ovome?", žena je umrla od smeha. :-)
Kada sam trebala da imam prvi dejt, trema me je obuzela toliko da sam morala da se olakšam. U panici, šaljem poruku drugarici: "Od treme ću se u*rati"! Stiže mi poruka od tog dečka: "Jesi li dobro?" Tad provalim da sam umesto njoj, poslala njemu tu poruku. Kad smo se našli, nisam smela od blama da ga pogledam u oči.