Strahujem da ću prije dočekati završetak Male neveste nego završetak studija.
Sve devojke koje su me startovale su bile recimo ne bas privlačne i uvek sam ih odbijao. Možda one i jesu za mene i ja za njih ali vodim se time da ako ne mogu da imam ono šta želim neću ono što mogu da imam.
Kad sam krenuo u osnovnu školu mislio sam da ću ići samo 3 dana u školu. Plakao sam ko kiša i jedva su me smirili i objasnili mi da će to da potraje...
Moji roditelji me nisu hteli. Uvek su mi sve branili, moje želje su im bile poslednja rupa na svirali. Nisam bila voljena, ništa mi nije bilo dopušteno i nisam imala lepo detinjstvo kao druga deca, kao moj brat. Zato sam postala povučena. Bilo im je bitno samo da završim fax. I evo, sad imam 2 diplome, nemam posao, nemam dečka, drugarice se udale, nemam s kim kafu da popijem. Bitno je da su oni srećni, jer sam ja završila fax. A mene ko šiša. Svaka vam čast, "roditelji"!
Bivši momak i ja smo se dogovorili da ćemo se naći za 5 godina pod zelenim nebom. Tada jednostavno zbog nezrelosti nismo mogli biti zajedno. U aprilu će biti 5 godina, zanima me da li će doći.
Osoba do koje mi je stalo je trenutno na 6400km od mene, i kada pričamo preko skajpa tek kada spustim slušalicu kažem mu da ga volim, pre toga ne smem!
Prošlo veče mi je dečko čitao "Ježevu kućicu" jer nisam mogla zaspati.
Najbolji osjećaj je kad se okupam zatim legnem u krevet, a posteljina čista i mirisna.
Odjednom svi idu u kafanu, svi su veliki boemi, viđam tamo decu od 13-14 godina, a pola njih ne zna da nabroji 3 pesme od Jašara, Save, Milančeta, Ipčeta, Mitra...