Uvek se pitam da li i drugi ljudi vide boje kako ja vidim.. Npr: Da li i oni vide crnu boju kako je i ja vidim..
Mrzim kad se tek upoznam sa momkom, a on šalje poruke tipa : srce, dušo, mala, bla bla..
Dođe mi kao hladan tuš.
Ne smeškam se ljudima koje ne volim, izabrala sam da ne budem licemer i dobro se osećam.
Kada mi se istroši žvaka, izvadim je, napunim šećerom i nastavim da žvaćem.
Mrzim kad me neko nakon nekoliko mjeseci vidi pa krene smarati što se ne javim nikad, a on/a se isto nije javio/la svo to vrijeme.
Kada bih svaki put prala zube kao kad ih perem pre nego što odem kod zubara, nikada ne bih ni morala kod zubara.
Dopisivala sam se kolegom neko vrijeme i rekao je da mora ići, čujemo se kasnije.
Tad je imao curu koja se zove Zehra.
Rekla sam mu:"Okej, pozdravi Zebru."
Naravno, nisam to namjerno uradila. Prošlo je više od mjesec dana, još ne priča sa mnom.
Ne mogu da vjerujem.
Mrzim praznične poruke (novogodišnje, božićne...) u stihu, npr: "Kuc kuc, ko je, ja sam tvoja sreća, donosim ti bla bla bla..." U vreme praznika dobijam ih na tone, i sve se vrte u krug, a ja samo odgovorim hvala takođe.