Imam 20 godina,i niko ne razume zašto i dalje duvam svećice za rođendan,a ja to radim zato što mi se ispune želje koje zamislim.
Često mi se desi da kada pričam sa nekim po navici kažem "A?" a onda se živa smorim dok saslušam sve iz početka :)
Tek posle dve godine sam skontao da me rad više ispunjava nego neprekidno sedenje ispred kompa i drago mi je zbog toga.
Sinoć sam razbio luster glumeći nindžu onim cevima od starog usisivača..
Osećam se kao naivna osoba, zato što sam ubeđena da svaka osoba u sebi nosi nešto dobro, i da se kaje kad napravi grešku... Kad ljudi govore o greškama drugih, uvek pomislim "Pa možda je morao, verovatno se kaje...".
Obozavam muški rod! Ne kapiram što većina žena priča kako ne razume muškarce. Ja se bolje razumem sa njima nego sa većinom drugarica.
Sad ću krenuti u srednju školu. Dva tjedna prije početka škole smišljam šta ću obući prvi dan kako bi ostavila dobar dojam.
Imam običaj da, kad pijem kafu, izađem na terasu i pravim se da je zombi apokalipsa, da je sve u ruševinama i da su svi ljudi zombiji, da su kola razbijena po ulici i da ja pravim plan kako da pronađem još nekog ko je živ i kako da se izvučem iz grada. I naravno pustim strašnu muziku da bi sve to u mojoj glavi izgledalo dramatičnije.
Izgleda da bolujem od paralize sna. Za one koji ne znaju, to je stanje potpune svesti tokom sna, dok telo ostaje paralizovano. U početku, prilično sam se plašio tih "stvorenja" koje sam "video" u sobi, ali i onih koje nisam uspeo da opet "vidim". Kako vreme odmiče, sve ređe mi se ovo događa, na moju veliku radost. Mada možda i na radost tih "stvorenja". Možda, ali samo možda se i ona mene plaše. :)
Neko ko ovo nikada nije doživeo će reći da sam lud, verovatno bih to i ja rekao...
Kad se ne samoubih o kabl od slušalica kad sam potrčala da vidim je l' poruka od njega, neću nikad.