Nekako mi se čini da sam uvek ja taj koji hoda iza jer je trotoar preuzak za troje..
Jednom sam istrčao iz kuće po najvećem pljusku. Obukao najstarije patike i šorc i trudio sam se da ne promašim nijednu baru. Bio sam sasvim sam na ulicama. Jedan od retkih trenutaka potpune slobode.
Imam 38 god. i prosečnog sam izgleda. Svi moji prijatelji (i neprijatelji) su se odavno oženili i imaju porodice. Ja već neko vreme nemam devojku i već počinjem da se plašim da nikad neću imati svoju porodicu.
Izuzetan sam u fizici, i sada sam počeo svaku stvar posmatrati kroz fiziku. Čak i moje pokrete i rotacije udova posmatram kroz fiziku.
Radim kao volonter u jednom domu za decu bez roditeljskog staranja. Deca su divna, poslušna i najteže mi pada kada me pitaju da ih vodim kući. :(
Kada vidim nekog ko je u invalidskim kolicima uvijek zatvorim oči, stanem i zamolim Boga da kad otvorim oči vidim tu osobu kako hoda. Nažalost, to se nikad ne ostvari.
Nekada kada sam dobijao džeparac dešavalo bi mi se da bacim i po pola cigarte, a sada, kad vidim kako je lako zaraditi, ni pikavac više ne bacam.
Nikad nisam voleo da gosti dolaze kod mene kući, uvek sam ja voleo da budem gost...