Kad sam bio mali najviše sam mrzeo kad na mom rođendanu ostala deca duvaju svećice :/
Osjećam se toliko srećno i ispunjeno kada nekoga uspijem nasmijati nekim svojim gestom, bilo da je meni blizak ili potpuni stranac. Volim tuđu sreću koliko i svoju, šta mogu :)
Često kada plačem, osećam se kao u nekoj seriji, da plačem zbog ljubavi... Unesem se u ulogu i zaboravim zašto sam počela da plačem.
Sve stvari koje ostavim ''da znam gde su'' nikada više ne pronađem.
Sinoć sam poslala svom dečku sliku na kojoj sam imala pletenice i napisla: "Vidi me", na šta mi je on odgovorio: "Vidim da nemaš brus." Seljak...
Nikad neću shvatiti zašto mama na svaku moju poruku odgovara i potroši 11 feninga na ''Ok''.
Pre par godina sam imala malu maturu i tačno se sećam scene, idem sa mamom da kupimo štikle i ja obula neke koje mi se sviđaju. Pored mene su isto bilo neke devojke i moja mama krene da se dere : 'Pobogu dete, gde ćeš ti te štikle vidi kolike su, u životu nisi stala na štikle, slomićeš se.' Mene blam pojeo svi me gledaju i šapnem : 'Jesam obula'. Tek ona : 'Gde do wc-a u kući i to moje štiklice'. Uvek se setim toga pre nego što izađem.
Dečko mi je poklonio zlatni prsten prije godinu dana, bili smo 2 ipo godine zajedno, kada mu je trebao neki deo za auto prodala sam taj prsten uz njegovu prisutnost.Tada me voleo najviše na svetu, a danas vozi drugu curu u tom autu.