Bila ja kod dečka i sedela sa njim i njegovom mamom (super se slažemo), pričali tako o životu i planovima, i ja kažem "eto, jeste da imam 20 god., al' meni je prioritet da završim faks, pa da se onda izludujem za sve ovo vreme što nisam mogla, i onda lepo porodica, deca tamo oko 30-e.", na šta me je ona pogledala i rekla "oćeš ti da budeš majka ili baba?"
Imam 18 god,a sestra 23, još uvijek se trkamo koja će prije doći do ulaznih vrata i koja će prije kročiti nogom u kuću... navika valjda :)
Imam 22 godine i upravo sam kupila svoju prvu paklu cigareta...počinjem da pušim jer više nervozu ne mogu da podnesem.
Mrzim kad nekom nešto ispričam i onda on kaže "nije to ništa" i ispriča neku svoju glupost...
Spavala sam sa dečkom jer sam bila ubeđena da ću ga na taj način zadržati. I jesam, dva meseca. Nikada nemojte praviti takve greške, nikada.
Psihijatar sam, i ne možete da zamislite koliko tinejdžera mi se obrati za pomoć. Ne znam šta se dešava sa novim generacijama, epidemija.
Kad sam dobila svoj prvi mobilni telefon, negde u trećem osnovne, slala sam sms poruke na fiksni telefon.
Sad da se vratim u srednju školu, IŠAO BIH U OBE SMENE !
Zabavljam se sa dečkom koji je iz bogate porodice, koji ima sve i svašta. Jednom prilikom sam prespavala kod njega, uveče kada sam se skidala da spavam, skinula sam čarape koje sam bacila u vis da proverim da li će da se zalepe na plafon samo da bih videla njegovu reakciju. Kada me je pitao šta radim rekla sam mu da proveravam da li su prljave i da ako se zalepe za plafon da mogu da se peru, a ako ne mogu još koji dan da se nose. On mi se toliko slatko nasmejao i rekao mi da me obožava i da sam jedina devojka koja nije s njim bila utegnuta i da se ponašam potpuno prirodno. Rekao mi je, ljubavi, sve su glumile "ribe" ti si jedina koja me je osvojila sa ovim što si uradila i zato te obožavam. I zajedno smo već 4 godine.
Ja ne znam šta je sa mnom.. Imam 16 godina i trebalo bi da sam donekle formirana ličnost. Nemam nikakav cilj u životu, ne znam ni otprilike čime želim da se bavim, ništa me ne privlači. Ni o čemu nemam neki svoj, čvrst stav, često menjam svoje mišljenje kad čujem tuđe. Nemam ni neki svoj, aj da kažem stil oblačenja, imam gomilu stvari i nešto što sam nosila do pre mesec dana sad ne nosim jer su mi te stvari sad baš grozne. Nemam ni omiljeni žanr muzike, svašta slušam. Ne znam kako da opišem rečima kako mi je, možda ima neko sličan meni, pa da me razume.. Kao da sam izgubljena u vremenu i prostoru. Hoću da imam neki svoj stav, kakav-takav, da mi mišljenje ne zavisi od mišljenja drugih ljudi, da znam čime želim da se bavim u životu, da postavim sebi neki cilj i da lepo idem ka njemu, da znam šta hoću.. Nekad ne prepoznajem sebe. Znam da sam u pubertetu, da još treba da se formiram... ali ja stvarno još uvek nemam baš ništa po čemu se 'izdvajam'...