Kada sam raskinula sa dečkom saznala sam da je za rodjendan hteo da mi pokloni 1001- og origami zdrala, napravio je oko 500 kad se to desilo i dan danas se pitam šta je sa njima uradio.
Majka mog dečka najozbiljnije me pitala da li imam silikone.
Gledam kroz prozor kad se vozim u busu u nadi da neće da me pogleda neka matora i zamoli da ustanem..
Spremao sam nesto u kuhinji, moja devojka je pušila cigaretu u drugoj sobi. Ušao sam da joj kažem da je doručak spreman, plakala je... ,,Umro je (ime njenog druga)" Ispričala mi je sve o njegovoj patnji, bio je siromašan, bolovao je od opake bolesti, skroman, nikada se nije žalio na loš život, bio je dobar drug, jako pametan i talentovan dečko. Umro je, jer su kasno skupili pare za lecenje. Osetio neizdrzivu težinu na grudima, nisam plakao, ali ovo je gore, nisam mogao da dišem. Sada kad god mi je teško da uradim nešto (od jako teških do jako banalnih stvari), kažem sebi ,,Na šta se ti žalis piz*o? Kada si ti u životu zaista patio?"
Uvijek pravim budalu od sebe kako bih razveselio neku tužnu osobu. Uvijek pali, samo što poslije ta osoba misli da sam neki levat al haj nema veze. Volim kad su svi srećni.
Danas sam babu od 67 godina, koja me čuvala kad sam bila mala, provozala na motoru nekih pola kilometra! I to zato što je ona tražila, jer joj je uvijek bila želja da sjedne "na to čudo". Vratila mi je vjeru u vječnu mladost u srcu! :)
Kad mi komšija iznad mene udari nogom o pod da bih stišala muziku, nonšalantno se popnem na krevet, udarim nekoliko puta u plafon, čisto da mu se javim. I nikad ne utišam.
Kada sam bila mala, za vrijeme jednog kupanja u kadi, stavila sam glavu u vodu i otvarala i zatvarala usta kao riba. Bila sam presretna jer sam bila uvjerena da mogu disati pod vodom. Još uvijek se sramim kada se sjetim koliko mi je vremena trebalo da shvatim da je to zato što mi je nos ostao iznad vode.
Juče sam svom sinu pomogao da nauči da vozi bicikl. Skinuli smo pomoćne točkove i vrlo brzo je uspeo da održi ravnotežu i sam vozi nekoliko desetina metara. Kako je samo bio ponosan. Kako je bio srećan. A ja sam ga stalno hvalio kako je veliki dečko i kako je lako i brzo naučio da vozi bicikl. U jednom trenutku mi je spontano rekao: “Tata, hvala ti što si tako dobar prema meni.” A ja sam se potpuno istopio od ljubavi. Zar je moguće da dete od 5 godina zna toliko da ceni pažnju koju mu posvećujemo, čak toliko da može da je iskaže rečima?
Ako nešto mrzim to je kada se eurokrem stvrdne i ne može lepo da se namaže na hleb nego se grudve samo kotrljaju po parčetu i jedva nešto smutim. Ubije mi ceo ugođaj!