Najlepši osećaj je kada posle položenog ispita, sve one sveske, skripte i pomoćni materijal kojeg ima na tone, zavrljačim u kontejner! :D
Juče sam stajala ispred saksije cvijeća i pjevala Pavarotija. Čula sam da cvijeće voli muziku.
Mrzim to što se previše vežem za ljude, što u svakoj vezi zamišljam da sa tom osobom ostajem do kraja života i što se maksimalno dajem i kad se to sve završi, ne znam kuda da skupljam sve svoje djeliće da bih se vratila u normalu.
Imam 23 godine i imam polusestru od četiri. Roditelji su nam/joj umrli pre dve godine i od tada se ja staram o njoj. Radim koliko god mogu, odustao sam od fakulteta jer nisam imao novca i ponekad mislim da ne mogu više i da je neću izvesti na dobar put, da nije srećna i da bi u svakom trenutku menjala mene za svoje roditelje. Ipak, juče, kad su najavili tornado, uplašio sam se više nego ikad jer sam mislio da je moja dužnost da je sačuvam od svega, jer joj dosta značim. Kada sam krenuo da joj pročitam priču za laku noć, upitao sam je da li se plaši, a ona je samo odgovorila: "Pa zašto bih? Samo ti mene zagrli jako pa nam neće vetar ništa, kako će tebe neko tako velikog da dira? Vidiš da si najjači i najbolji." Tad sam shvatio da ona ne očekuje od mene da joj pružim sve, voli me takvog kakav jesam. A volim i ja nju, više od života.
Kad primetim nečiji pogled, na određenom delu mog tela, namerno mrdnem tim delom ( grudima, dupetom, nogama), ne bi li skrenuo pogled..
Iako sam žensko tata me ceo život od milošte zove "Milane". Kada mi je bila svadba moj tata je uzeo mikrofon od pevača, zamolio za malo pažnje i rekao pred 500 ljudi: "Želim da se obratim mladencima, a pre svega svojoj ćerci, Milane sine tata ti želi svu sreću ovog sveta." Većina gostiju je počela da se kida od smeha...
Koliko bi mi život bio ljepši i lakši da mogu da nađem G - tačku.
Imam mnogo problema i sve do večeras sam ih držao u sebi. Večeras sam seo sa roditeljima za sto, podelio ih sa njima i isplakao se k'o malo dete.
Kad prođem pored većeg izloga, obavezno se odmerim od glave do pete.