Nekad kad idem u čitaonicu nadam se da nema mesta da ne bi morao da učim :/
Batalio sam faks da bih se zaposlio i pomogao mojima. Nikad zažalio.
Kada čačkam uši, uvek se setim svoje učiteljice koja je pred nas trideset stavljala prst u uho i tresla celu ruku i samim tim i sve svoje narukvice i prstenje na ruci.
Imam taze komšinicu, udala se za jednog lika iz mog komšiluka verovatno zbog keša. Jer ima keša na pretek a izgleda kao da je prespavao u sonoj kiselini a ona njega šatro voli. No, desi se slučajno da ona zaboravi telefon kod moje sestre jer non stop visi kod mene. Lepo izgleda, ne mogu da grešim dušu. Nosim joj ja telefon i djavo me tera da uđem u poruke, i frapiram se kad pročitam da se sa svojom majkom dopisuje kako se navodno loži na mene. Majka joj savetuje da joj je upala kašika u med, da se ne zeza jer može se vratiti kod mame na pasulj. Moram da je obradim pa ne znam šta, makar joj i ja lično kuvao pasulj.
Baš se nerviram kada gledam film sa mlađim bratom i onda me on non-stop zapitkuje 'A šta će sad da se desi? A ko je ovo? A zašto je on to uradio?' Gledaj film, čoveče.
Kao mala, pred svih diznijevih princezica, pepeljugica, uspavanih lepotica, ja sam htela da budem Tarzan.
Kao mali uvek sam prolazio prstom kroz dugmiće od daljinskog.
Kada sam saznao da sam HIV+,ceo svet mi se srušio na glavu i to me je držalo otprilike tri meseca, nisam izlazio, nisam mogao da funkcionišem, ali, onda sam shvatio da, zbilja, nema smrti bez sudnjega dana i opet sam počeo da se smejem i da živim.
Srecnija sam kad mi decko pokloni ubran cvet ili malu travku i šmekerski kaže "čisto mali znak pažnje" bez povoda, nego kada mi kupi buket ruža, ne znam zašto ali tako je :-)