Na svakom koraku čujem da mladi koriste reč random. I to me iritira, jer mi imamo svoj jezik i svoj rečnik i zaista mislim da nije potrebno da ga kvarimo koristeći strane reči da bi ispali face.
Moji roditelji su podigli kredit da bi mi platili studije. Tokom prve godine držala sam crveni račun za struju u knjigama iz kojih sam spremala ispite. Kad god sam osetila umor izvlačila sam račun, stavljala ga pored sebe i nastavljala dalje. I moja najveća sreća kada sam saznala da sam diplomirala kao student generacije se sastojala baš u tome što to mogu da kažem njima i bratu.
Kao mala, kad god bi se posvađala sa roditeljima, spakovala bi stvari i otišla da živim kod komšije na klupu.
On moje noge (inače 41 broj) zove nogicama... Volim ga jer se jedino pored njega osjećam kao mala nježna pahulja a ne kao drvosječa.
Kad god hoću da pomirišem neki šampon, umažem se po nosu.
Juče sam svom sinu pomogao da nauči da vozi bicikl. Skinuli smo pomoćne točkove i vrlo brzo je uspeo da održi ravnotežu i sam vozi nekoliko desetina metara. Kako je samo bio ponosan. Kako je bio srećan. A ja sam ga stalno hvalio kako je veliki dečko i kako je lako i brzo naučio da vozi bicikl. U jednom trenutku mi je spontano rekao: “Tata, hvala ti što si tako dobar prema meni.” A ja sam se potpuno istopio od ljubavi. Zar je moguće da dete od 5 godina zna toliko da ceni pažnju koju mu posvećujemo, čak toliko da može da je iskaže rečima?
Kad god se razbolim i počnem da kašljem uvek zamišljam kako mi se tada u plućima bore one male ''životinjice'' (bakterije) kao sa reklame.
Više ispita sam položio mamuran nego trijezan... sad ne znam jel to za pohvaliti se ili sakriti sramotu.
Jednom kad je razredna sedela za katedrom, inače mlađa žena, ja sam joj se zagledao u burmu na prstu jer mi se učinilo da istu takvu ima i moja keva. Ali njoj su ruke bile odmah pored grudi i ne znam kako je ona to protumačila ali mi je pokazala palcem na gore, kao da je gledam u oči, pojeo sam se od blama.