Ne znam zašto, ali kada me neko pozove, a ja spavam, slažem kao "Ma nee, nisi me probudio, evo baš pijem kafu...".
Dok sam sedela sa društvom u kafiću, drugarica je više puta glasno izgovorila moje ime, onako kroz priču! Posle nekog vremena, našem stolu je prišao klinac, nekih 18-19 godina i pitao me :"Jesi li ti Maja? E,Majo, jel imaš sat?"-"Nemam."-"Ali zato imaš sisu za medalju!" Tajac, par sekundi, a onda valjanje i delirijum! Žalim samo što zbog šoka nisam stigla da mu zveknem šamar da u momentu zaboravi sve replike domaćih filmova!
Naljutim se na curu i opet na kraju ja ispadnem kriv što sam se naljutio na nju.
Ceo život mi je prošao u teranju inata, što sebi što drugima.
Od kad sam na ispovestima pročitala da je znak za prilazak provlačenje prstiju kroz kosu, kad god izađem u grad ne vadim ruku iz kose i jos uvek mi niko nije prišao.
Jednom kada sam bila kod drugarice nestalo joj je toalet papira. Imala je samo maramice sa mentolom. Ne možete da zamislite taj osećaj nakon brisanja sa njima!
Zaprosio me malopre, a ja još starcima nisam ni rekla da imam dečka.
Kad god perem sudove, nekako "slučajno" zaboravim da operem masni tiganj ili šerpu.
Najgore mi je ono kada želim leći, ugasim svijetlo, zažmirim, a ono k'o iz topa mama uleti u sobu, upali svijetlo i kaže: "Uh, treba mi nešto".