Sanjala sam da sam bila na rođendanu Jelene Karleuše i da sam se naložila na njenog muža. -.-
Sve lepše od lepšeg.
Dvoumim se između posla u drugom gradu i dečka u mom gradu...
Bila sam sa momkom 5 godina. Voljeli smo se kao niko, usuđujem se reći da bih dala svoj život za njega koliko mi je značio i šta mi je predstavljao. Ostala sam i trudna, svi su bili srećni. Moj život je bio ispunjen, kao i njegov. Na moj rođendan, izveo me na mjesto gdje smo se upoznali, i zaprosio pred svima. I dalje se sjećam svake riječi koju mi je rekao. Kad smo se vraćali kući, kišica je padala. Sjećam se, 7 april je bio. Čovjek je prešao na našu stranu s kamionom, frontalni sudar. Ja sam preživjela, nekim čudom i beba. Ali on nije. Moj cijeli svijet se srušio, ne znate koliko je boljelo.. Cijelo tijelo mi se slomilo, srce raspuklo na 100 komada. Zvao se Ivan, pa sam kćerkici dala ime Ivana. Prošlo je 7 godina i kad me pita o njemu suze same krenu. Prošle godine sam se udala, jer je Ivani trebao otac, ali dok me ljubi i dok spavam sa njim, srce jeca u tajnosti i nikada neću zaboraviti te zelene oči i zagrljaj. Ne znate koliko boli dok pišem ovo i sjećam se, ali je lakše..
Volim atmosferu železničke stanice. Kao da smo se vratili par vekova unazad.^^
Гледам серију ''Полицајац са Петловог Брда'' и дивим се лику Бошка Симића. Има петоро деце и четири жене. Ради као полицајац и живи нормално и срећно. Кад бих и ја то могао.
Kad bi' kojim slučajem našao više desetina hiljada eura, nikad ih ne bih vratio.
Danas sam na posao umesto mobilnog ponela fiksni telefon. Ako ništa drugo bar sam nasmejala kolege :)
Svima roditelji govore kako će ih društvo pokvariti jedino meni majka govori kako ću ja pokvariti društvo, jer sve "glupe" ideje polaze od mene...
Konstantno cupkam nogom. Gde god da sam, u kafiću, na faxu, u busu. Znam da ne valja, al' to mi ublaži nervozu.
Još uvijek se sjećam one noći kad sam ga upoznala. Bio je definitivno najljepši momak koga sam ikad vidjela. Cijelo veče mi se osmjehivao, a ja sam mu uzvraćala osmjehe. Na kraju večeri mi je prišao, i ja sam 'saznala' da se i gluhonjemi ljudi smiju isto kao i svi ostali. Upoznala sam ga onako kako nisam nikoga, naučila znakovni jezik i počeli smo se zabavljati. Prošlo je punih 10 godina i mogu sa sigurnošću da kažem da je on čovjek moga života. Volim ga više od svega. Teško mi pada što nikad neću moći čuti njegovo 'Volim te', ali mi on to svakodnevno pokazuje i užasno se brinem da li će naša nerođena beba imati isti problem kao otac.