U stanu pored mog žive dve prelepe komšinice i uvek kada čujem da se otvaraju njihova vrata trčim do svojih i gledam kroz "špijunku" kako bi ih odmerio.
Konobarica sam u jednom lokalu, i kada hoću da zatvorim na vreme i rasteram preostale goste, pola sata pred zatvaranje uključim tv i pustim glasno crtaće.
Danas sam se od vrućine onesvestila na autobuskoj stanici i niko od ljudi koji su čekali autobus nije prišao da me pita treba li mi kap vode!
Kad grmi hodam po kući, u slučaju da krene u mene, da se pomjerim sa mjesta i tako izbjegnem, oooo kakva je to logika.
Kad kucam negdje password ako pogriješim samo jedno slovo... cijeli password izbrišem, pa ponovo napišem.
2010. godine mojoj majci su otkrili rak na plućima. Imala sam tad 11 godina. Išla je svakog dana u bolnicu i tih mesec dana, kada je prolazila kroz ceo taj proces, bio je najgori u mom životu... Otac kad nam je saopštio to meni se srušio ceo svet, kao i mojoj sestri i baki. Čak joj je doktor rekao da ima maksimum još mesec dana dok ne umre i da provede to vreme sa porodicom i da batali lečenje jer se tumor previše proširio.. Ali na kraju je u radila još neke testove i ispostavilo se da su svi pogrešili i da ima samo tuberkolozu, to je bio na neki način najbolji dan u životu... Sada je hvala Bogu u redu manje više, a ja sam u međuvremenu dobila dijabetis i sa 14 godina nosim se sa previše problema za svoje godine i krivo mi je što mnogo brzo odrastam...
Svaki put, kad hoću da pređem ulicu van obeleženog pešačkog prelaza, smišljam koji ću izgovor dati policajcima, ako me zaustave.
Kad sam bila mala mrzela sam da mi druga deca duvaju svećice na torti jer bi je celu ispljuvali.
Kad god sam vozio bicikl kao klinac, uvijao sam ruke kao da dajem gas na motoru i ispuštao zvuke kao kawasaki iako zvuci nisu delovali tako.