Svakoga dana zamišljam sebe i svoju devojku kako kroz 4,5 godina živimo u svom stanu, budimo se zajedno za posao, kafica, dorucak, zajedno u automobilu ona mi drži ruku preko ruke na menjaču, popodne dođem po nju sa posla odemo do mališana u obdanište, dođemo kući, sedimo zagrljeni na krevetu i gledamo mališane kako se igraju na podu.. Ove stvari nemaju cenu.. I bice tako! :)
Šta jos da uradim da ti pokažem da bez obzira na bogatstvo mojih roditelja nisam razmažena, i da mi luksuzan život ne znači puno. Voli me samo, i lako ćemo zajedno stvoriti naš luksuz. Ne znam čega se plašiš, neću s prvim problemom nestati, obećavam!
Moj muž misli da ne mogu da zatrudnim. Dok zapravo pijem kontraceptivne pilule.
Trauma iz mog detinjstva je sastav iz srpskog "Proleće u mom kraju" .
Pre cetiri god sam skinuo dioptriju,a nosio sam naočare 15god. Ni danas ne mogu da se naviknem na svoj lik i na činjenicu da je ovo moja faca.
Nikad mi nije jasno kako me nađu ljudi na fejsu sa samo jednim zajedničkim prijateljem.
Može biti da smo mi malo zaostali za zapadnom Evropom, ali kad vidim strance sa sandalama i onim odvratnim tankim čarapama, boje krem, dignutim do koljena, budem zahvalan što me zapalo da sam rođen ovde.
Kad vidim klince kako čekaju na pešačkom, da li sami ili sa roditeljima, uvek ispoštujem semafor i striktno na zeleno krećem da prelazim ulicu, da dete ne nauči pogrešno. A kad nema dece na vidiku, pretrčavam, ne mož' mi ni komunalna ni šoferi ništa.
Nikad mi neće biti jasno zašto se očekuje da student koji položi neki težak ispit časti umjesto da njega časte. Dovoljno je uložio truda i vremena da spremi taj ispit, a još treba da uloži i novac u druge umjesto da bude nagrađen.