Teško mi je kada me neko nazove škrticom, da previše štedim. Ja to stvarno nisam, nego jednostavno mi žao da trošim novac na neke gluposti, a znam da su moji roditelji to teško zaradili.
Dok gledam neki horor i znam da će iz neke rupetine da izađe čudovište, kažem sebi, nemoj sad da se prepaneš, a uvijek se prepanem. Uvrnuto.
Na završnom testu iz biologije za koji su se svi spremali sam imao 100 poena od 100, a ostali nisu prešli 60. To je zato što me je profesorka iz zadnje premestila u prvu klupu odakle sam mogao da vidim rešenja. Nikad nikom nisam rekao...
Danas idem na svadbu najboljeg druga. Upoznala sam ga u vrtiću i svaki dan smo se tukli. Čak je tata hteo da me ispiše iz vrtića zbog svakodnevnih tuča. Mislila sam da ću ceo život vući traume zbog njega. U istom razredu u osnovnoj i srednjoj školi smo bili. Postali smo najbolji drugovi. Nakon toga ja odlazim na studije u inostranstvo i počinje jako da mi nedostaje. Kad god bih imala odmor dolazila bih "kući", a više bih bila sa njim, nego sa ukućanima. I tako mi pre neki dan stiže pozivnica i pismo sa slikama od vrtića do mature i ceduljica gde je napisao da će prvo dete nazvati po meni.
Sarajevo, 1984.g., Olimpijske igre, grad prepun turista. Na samom otvaranju upoznam "neku" švabicu, zbližili smo se u tih desetak dana, pili, pušili, "kresali" se. Nakon što su se igre završile, otišla je nazad kući, više je nikada nisam ni čuo ni vidio, niti mi je na um pala kada, bili smo jedno drugome avantura, i to je to. Devet godina kasnije, Sarajevo je pod opsadom, granate, meci, pršti na sve strane, a jedan zalutali geler me pogađa u međunožje. Bolnica, operacija, i nakon toga saopštenje koje me je zaboljelo više od gelera: "ostaćete sterilni". Rat je već završio, ja dobio sjajan posao, no ništa mi nije imalo smisla. Imao par veza, ali kada bih rekao za moj problem, gotovo. Svijet mi se rušio. A onda jednoga dana, "nepoznata" žena i nepoznati momak mi zvone na vrata, na momku vidim svoje crte lica, u milisekundi sam proputovao 15 godina nazad. Da, pogodili ste, to je moj sin, nastao te zime 1984.g., od tog trena sam najsretniji čovjek na planeti.
Zivim u studenjaku i pokusavam da budem veran devojci.
Znam da je ljeto prošlo kada mi se ruka počinje lediti na mišu.
Kada se vozim i naletim na rupu na putu, umjesto da mi se ljuljaju sise, ljulja mi se stomak.
Položila sam vozački. Nikome nije jasno kako. Traži tata da ga vozim i ja pristanem. U povratku, na raskrsnici blizu kuće, kaže on meni: "Evo vidiš zašto treba da imaš momka. Da ga imaš, znala bi da sa mjenjačem treba nježno, a ne da ga čupas kao luda. Pa ima i on dušu." Ostala sam u šoku!