Devojka i ja ponekad, posle izlaska, sednemo u moja kola, spustimo naslone sedista, izujemo se i naslonimo noge na šoferšajbnu i pustimo muziku na radiju. Tako samo sedimo i pričamo na parkingu kod njene zgrade. Tad osećam da mi ništa vise nikada neće trebati.
Tata je prestao da puši kada mi se sestra rodila. Rekao je da nije hteo da joj ruši zdravlje. :)
Danas sam napravila spisak zvanica za svoju svadbu. Mladoženje ni na vidiku, ali neka, da se nađe kad zatreba.
Najveća trauma iz djetinjstva je bila ona kad mi je helijumski balon odletio u nebo.
Momak mi je u dva ujutru pred vratima ostavio punu kesu grickalica i slatkiša jer sam mu prije toga rekla kako mi se nešto slatko jede, a u kući nema ničega ni nalik. A to je možda i najmanje što je uradio za mene.
Često se zapitam gde ću i sa kim ću da budem u ovo vreme za jedno 20-ak godina.
Kad sam bila mala, gde god da odem, ja budem žedna. I najviše sam volela, kad dođem u goste pa kažem "može caša vode" ( a u sebi mislim daj sok), domaćica kaže: Hoćeš sok, a ja iz sveg glasa "daaaa".
Ne podnosim kada me neko prekine u sred rečenice i posle kao 'Izvini nastavi'. Teraj se.
Najgori osećaj je kad se hoćeš da budeš sa prelepom devojkom, a i ona sa tobom, ali ne može zato što se njena, u većini slučajeva ružna drugarica, loži na tebe.