Moj najveći strah je da ne budem roditelj, da ne budem otac.
Najgore mi je kad ugovorim izlazak sa devojkom, a ona povede drugaricu. Kad ih vidim molim se da su samo krenule u istom pravcu, ali ne ona je tu celo veče sa nama i naravno kada su dve devojke zajedno onda je tu smejanje i međusobni pogledi kad kažem ili uradim nešto sasvim normalno...najgori osećaj na svetu ovome.
Kada sam bio mali veštica me je vukla za noge kada sam spavao i mogao sam da je osetim.
Jednom sam na utakmici pogodio gol iz slobodnjaka za pobedu, a namera mi je bila da centriram!
Moj tata se veselio uz narodnu muziku koja je bila na tv-u... toliko se veselio da je pojačao tv do kraja i bacio svoje papuče po kući, kao da lomi čaše..
Iritira me kad me mama poredi s drugima, i kaže što nisi kao ta i ta. Nisam i bok.
Imam 22 godine i imam jaku želju da usvojim klinca koji trenira sa mnom u klubu. Mlađi je od mene desetak godina, bez oca i majke, živi sa bakom. Neverovatan talenat, odličan učenik i pre svega dobar dečak. Voleo bih da mogu da mu pružim da ima sve što sam i ja imao.
Kasnim na posao, užurbano hodam, gotovo trčim... Kraj mene se zaustavlja auto, vidim čovek iz komšiluka, znam ga onako iz viđenja... Ulećem u auto i sva srećna počinjem da se zahvaljujem što mi je stao, kakao uveliko kasnim, kako je naišao u pravom trenutku... Tek nakon mog cvrkutanja, ugledah njegovu zbunjenu facu: "Izvini, ali ja sam samo stao da se parkiram, a ti si mi uletela u auto!" :-/
Kad sam bio mali, mislio sam da svi kinezi znaju da se tuku...