Najveća trauma iz detinjstva mi je bila kada se igram sa društvom iz kraja, padnem i posečem se, dođem kući i mama me još prebije jer sam se posekao. Kao da se nisam već sam kaznio.
Skoro sam u autobusu video devojku koja neverovatno liči na moju najbolju drugaricu i hteo sam da je uslikam ali me je provalila pa sam obustavio akciju : )
Moja mama je "opsesivni bacač ambalaže". Radije će da pusti da se keks ili pecivo ubajate na tanjiru, nego da ostanu u pakovanju koje smo dobili u prodavnici ili pekari. Samo čekam dan kad će sok da sipa u sve moguće čaše, samo da bi bacila flašu.
U mojoj kući ni sa kim ne može da se razgovara NORMALNO.
Uvek prvo jedem deblji kraj cokoladne bananice, u slučaju da mi neko traži da podelim sa njim on dobija tanji.
Bila sam sa dečkom na bazenu. On me je nosio na ramenima, ja sam dobila napad smeha i slučajno sam se upiškila njemu po ramenima.
Večeras sam svojoj drugarici rekao da zaboravi na naše drugarstvo, jer prelazimo na viši nivo. Rekla je da će razmisliti o toj ideji.
Pre mesec dana sam dobio poruku na fejsu od nepoznate devojke: ''Ja tebe obožavam, divim se tvojim statusima i mislim da si jako gotivan dečko, želela bih da te upoznam''.
Evo već skoro pa mesec dana kako smo zajedno i super nam je.