Kad sam bio mali mislio sam da ljudi imaju ograničen broj reči koje mogu da izgovore tokom života i kad potroše sve reči onda su nemi.
Dečko je hteo da na našu svadbu pozove svoju bivšu devojku, sada šatro prijateljicu. Jako me je povredio time.
Kao i svako dete, voleo sam da ližem filove kad mama pravi tortu. Tako mi je jednom prilikom, kad je već bila nervozna, celu glavu nabila u fil.
Kad god čistim nešto po kući, mama ide za mnom i popravlja.
Otišla sam kod frizera i pošto nisam mogla da objasnim kaku frizuru želim počela sam da plačem.
Ponekad kada ostajem kod kuće istuširam se sestrinim gelom za tuširanje zato što mi se jako dopada miris, ne uključujući i "gospodina" da se on ne bi osećao kao devojčica.
O kako mi je divan osjećaj kad ljude oko sebe 'navučem' na pjesmu koju sam ja prva počela pjevušiti.
Toliko sam bila zaljubljena u momka, da sam mu oprostila i što je "sumLJao".
Za svojih 16 godina, možda sam jednom u životu videla tatu kako plače, i to kad mu je mama umrla.
Pre neki dan dolazim ja iz škole, i ulazim u kuhinju. Tata stoji sa suzama u očima. Zanemela sam, jednostavno. Kada sam spustila pogled,videla sam da je nasekao puno luka, jer je pravio nešto i da je zbog toga plakao. Laknulo mi je, jako. Nikada u životu ne želim da ga vidim kako plače, jer je to nešto najgore i najbolnije što sam ikada videla.
Ostavio me je jer sam mu stalno nešto prigovarala, a ja bih sada najrađe da on vuče noge dok šetamo ili znojav sa fudbala dođe kod mene pa me izljubi i izgrli takav.