Mrzim kad se u subotu uveče napijem, a u nedelju je neki brutalan ručak, koji ne mogu jesti pošto sam mamuran :(
U kasnim večernjim satima kad ostanem sam, odem na terasu, pustim neki bluz i maštam o svemu što bih mogao postići u životu.
Moji roditelji su mislili da ću postati intelektualac jer sam imao najlepši rukopis od sve dece u prvom razredu osnovne, učiteljica me stalno hvalila.
Dok sam plesala na beer festu, prolazniku sam razbila usta, glavom. Izvini jos jednom..:D
Kada dobijem prvu upalu mišića posle treninga, gledam se dugo u ogledalo iz svih uglova misleći da sam Rambo. Ponosna sam dok traje upala, osjećam se jako. A ono ja ista, ravna kao daska i ispred i nazad.
Kao mala sam jednom pobjegla od kuće, dok je baba spavala.. i posle 3 kilometra, ljudi su me pitali odakle sam, gdje sam pošla (selo) i vrate me nazad. U međuvremenu je baba digla hajku, krenuli ljudi da me traže mislili ukrao me neko. Kad me našla, dovela me kući i za kaznu vezala za banderu kao magare. Sva su mi se djeca smijala, a ja plakala kao kišna godina. Trauma iz djetinjstva.
Zadovoljna sam svojim životom i položajem, ali se često pitam šta bih zaista postigla da mi roditelji nisu to što jesu... Nekako osećam da je to sve njihova zasluga i da se uvek kroz život provlačim "preko veze".
Mom bratu je danas rođendan, a ja sam to saznao na fb.