Mrzim kad me baba pita 'Da li imaš dečka i zašto ga nemaš?'
Kad god putujem autobusom ili nekim drugim prevoznim sredstvom,imam trip da će jedino moj kofer negdje zalutati ,da će nestati...
Moja mama je jedno divno, čisto i najneiskvarenije stvorenje na svijetu. I voljela bih da sam kao ona, makar u pola. A nisam...
Rekla sam mami da ću možda obnoviti ovu (drugu) godinu na fakultetu, na šta je ona hladno rekla: ako obnoviš, onda se ispiši sa fakulteta i zaposli se. Srce mi se skamenilo jer mi nije nikakva podrška, a ja imam dojam da ću od brige za ispite pola organa oštetiti. Već mi se stalno manta, konstantno sam pod stresom, skoro ništa ne jedem... Još sam super student, prvu sam godinu očistila bez muke, bila sam uvijek odlična učenica, dijete za primjer. Ove godine mi jednostavno ne ide. Obnova nije sigurna, postoje još rokovi u septembru i cijelo ljeto ću učiti i potruditi se da ne obnovim jer mi je stalo, ali me jako povrijedilo odsustvo njene podrške. Da ne spominjem da sam na budžetu, redovan student, tako da ni sada a ni u slučaju da obnovim moj fakultet ne košta mnogo. :/ Toliko me povrijedila da razmišljam čak i da je poslušam. Iako znam da bih se cijeli život kajala, jer zaista volim to što studiram.
Ponekad uđem na njen profil da bih video onaj deo In a relationship with you, i sam sebi izmamim osmeh.
Moj ćale kada pijan dođe kući, uvek popije par šamara od keve i nikada nije ni pomislio da uzvrati. Ćale, idol si!
Slušam "nije život jedna žena" i tešim se da ću je zaboraviti.
Vjerili smo se 2011. godine posle 3 godine veze. On je bio sve ono što sam željela. Nikad u životu nisam bila srećnija. 3 mjeseca nakon naše vjeridbe, saznala sam da sam trudna. Ne zna se ko je bio srećniji, on ili ja. Planirali smo veliku i srećnu porodicu ispunjenu ljubavlju, sve do 2012. kada je poginuo, udario ga je vozač u pijanom stanju i poginuo je na licu mjesta. Taj period je bio jako težak, mučan, bolan, užasan, najgori u mom životu. Svi naši snova, maštanja, nadanja, borbe...sve je to palo u vodu zbog nečije nepažnje. I dan danas boli, i dan danas mrzim što se ovo baš njemu desilo, što se ovo nama desilo. Sad mi je ostalo samo sjećanje, samo divne uspomene na ono što smo imali i naravno, naš mali sinčić, koji je preslikan otac, na šta sam veoma ponosna. Bio je milion situacija kad sam htjela da odustanem, ali znam da to on ne bi htjeo, pa sam nastavljala da se borim. A on je ostao prva i jedina stvar na koju pomislim kad legnem i kad se probudim.
Kad pričam nešto sa svojom babom i ja joj kažem "ali baba...", ona meni odgovori "nisam ti ja Ali Baba".
Kada kupim patike, tek onda skontam koliko lepših ima.