Nađem super frajera, al' glumim hard to get ribu i na kraju sjedim za kompjuterom i već 12h čekam da mi pošalje bar poruku, al' hoće malo sutra. MORON SAM!
Šetam Beogradom u 3 ujutro sa slušalicama na ušima i pravim se da sam jedini preživeo apokalipsu .
Kad god trebam da spremam ispit, ja dobijem inspiraciju da pišem roman, i krenem tako da pišem sve dok ne padnem ispit, i onda pročitam to napisano i shvatim da i nisam toliko talentovan koliko sam mislio...
Dok sam studirala, učila sam za trpezarijskim stolom, i uvijek sam stavljala na stolicu preko puta plišanu lutkicu, jer mi je bio trip da učim naglas i kao njoj objašnjavam. I tako četiri godine. Fakultet sam završila u roku.
Dosta mi je više da budem dobra. To je jedna od "loših" osobina koju sam nasledila od oca. Svaki put kada se neko nađe u blio kakvoj nevolji, ja stojim na raspolaganju. Možda su zato ljudi i navikli da me vuku za nos i da me zovu samo onda kad im trebam. Verovatno zato i nemam pravog prijatelja koji će mene pitati kako sam i ostaviti sve samo da bi meni pomogao. Zato od danas kažem dosta!
Kada sam bio klinac, napisao sam poruku i stavio je u bocu i bacio niz rijeku koja protiče tu u blizini. Pisalo je "Ako iko ikada pronađe ovu poruku, neka se javi na broj..." I nakon tačno mesec dana, pronađe je čovek kilometrima daleko i javi mi se. Vjerovatno najzanimljiviji dečački doživljaj.
Kada mi hemijska prestane raditi, uvek dahćem u nju sa nadom da će proraditi.
Vraćao sam se rano ujutru iz grada mrtav umoran i mamuran i uspavao sam se u upaljenom autu dok sam čekao zeleno na semaforu u Vojvode Stepe.
Probudila me interventna sa uperenim pištoljima u mene, a ja im onako bunovan rekao "NISAM JA, AL' SVE PRIZNAJEM"!
Oduvek sam se pitao da li se nalože ovi glumci dok snimaju ljubavne scene.