Svi me osuđuju zbog izgleda moje devojke, ali mene to ne dotiče, volim je najviše.
Nikad u životu nisam pio alkohol! ..Ali, kad se ona uda (ja sigurno neću biti mladoženja), tako ću da se odvalim u nekoj kafani, da to nije realno.
Kad sam bio mali, jednom sam ostao sam kući i uzeo nož da odglavim neku igračkicu koja se zaglavila. Tada sam se posekao i počela je da mi šiklja krv, nisam znao kako da je zaustavim i pomislio sam da ću da umrem. Počeo sam da brišem krv od kauč, fotelju i ostali nameštaj jer sam znao da roditelji neće moći da me grde kad umrem. Kada sam se umorio od brisanja, legao sam na kauč i čekao taj sudnji čas i zaspao. Probudio sam se kad je mama dosla kući i imala je šta da vidi...
Mrzim kada pričam nešto i u pola priče zaboravim kako se ta reč kaže na srpskom, a znam kako da je kažem na engleskom.
Živim s roditeljima i sestrom. Ima već par godina kako osjećam da svako od nas živi za sebe. Pitam se kad i zbog čega smo se tako otuđili.
Osnovnu i srednju školu sam završila učeći u dnevnom boravku u kom su, uglavnom, bili svi ukućani. Bila sam vukovac. Bez kompijutera, bez sopstvene sobe i svega onog što su moji vršnjaci imali. Nikada se nisam žalila i uvek sam bila zadovoljna onim što imam. Danas su u našu kuću ušla dva blizanca i to u sobu koju smo muž i ja sređivali otkako sam saznala da nosim dva anđela. :-)
Imam problem da se često zamislim dok vozim auto. A kada mi se to desi, i kad dođem sebi posle nekog vremena, ne sećam se tog dela puta i ne znam kako sam još uvek živa... Nisam još ni jednom napravila udes, na svu sreću.
Krenem da pisem ispovijest, otkucam ja,kad' odjednom ''Dnevno možete ostaviti najviše jednu ispovijest''. I tako zaključim da se onda i moja draga porodica ispovijeda ovdje. Nadam se da sam onda danas ugrabila red.