Drage komšije, ako vi možete 10 dana da renovirate stan i da mi probijate mozak, onda mogu i ja da u pola 4 ujutru udaram u zid pokušavajući da ubijem komarca. Molim lepo.
Kad god me nema i 3 dana kod kuće, kada se vratim sve mi je čudno i drugačije, kao da bez mene nešto ne funkcioniše.
Kad sam bila mala, mislila sam da se tv program nastavlja tamo gde je "stao" kad je nestalo struje...
Svaki put kad neko pogreši broj i traži neku osobu, ja mu dam osobu koja mi je najbliže, u fazonu: "Evo nje/njega tu, samo sekund".
Zovem se Miroslav Ilić i igrom slučaja upoznajem ja devojku koja se zove Dragana Mirković.. kaže ona ja sam Dragana Mirković i ja odgovorim ja sam Mirosalv Ilić, ona me gleda blago telećim pogledom i kaže ne ja sam stvarno Dragana Mirković, i tako smo se mi upoznavali jedno 15 min dok nije videla moju ličnu kartu...
Rečenica koju sam najviše puta čula u detinjstvu je:"Ne diraj to, pokvarićeš."
Imam osećaj da se svi koji se voze iza mene, pitaju ko mi dade dozvolu.
Kad god sa nekom devojkom koja mi se sviđa budemo zajedno "na vece", ujutru kad ustanem, ne znam šta da joj pošaljem.
Razmišljam da ostavim dečka sa kojim sam skoro 2 godine jer se više ne smejemo zajedno...
Pošto živim na četvrtom spratu, svako jutro kada krenem na posao ponesem smeće iz našeg stana i od svih komšija pokupim, ako je ispred vrata.