Devojci sam za 18. rođendan kupuo srce i ključ i na ključu je bio privezak na kojem je pisalo samo ti imas ključ od mog srca, čuvaj ga. Ona je došla i rekla: "Kako te nije sramota da mi drugarice kupuju daleko skuplji poklon od tebe." Ceo rođendan me nije pogledala niti progovorila sa mnom, jako sam bio posramljen i otišao sam kući, nije mi se ni javila. Stvarno sam bio u teškoj finansijskoj situaciji i nisam mogao ništa skuplje da joj kupim, mislio sam da nije takva i zna da ceni sve, ja nikome na takvim stvarima ne bih zamerio. Možda sam joj kupio najjeftiniji poklon ali sam je voleo više nego što će je iko ikada voleti.
Ne volim ljude koji ne znaju da se šale na svoj račun... Mnogo su dosadni.
Kad se kupam uvijek od pjene pravim sebi frizuru i brushalter.
Treniram već 10 godina košarku. Ljudi oko mene i moje kolege kažu da jako dobro igram i da imam talenta, ali trener mi uopšte ne daje šansu. "Igram" za prvi tim, odnosno samo sjedim na klupi, uopšte ne ulazim u igru,a i ako uđem to je na minut ili dva, ne više. Osjećam se užasno, jer šta je sa svim mojim trudom i 10 godina uloženih u treninge? Često se poslije utakmice vartim kući plačući. Teško mi je i niko me ne razumije. Osjećam se užasno i beskorisno i najteže mi je jer se jako trudim i bez obzira na sve mislim da će biti bolje i nadam se, ali ništa od toga, bar za sad.
Nikad u životu nisam više plakao nego kad sam obrisao njen folder sa slikama jer više nismo zajedno.
Pre par godina kad sam se vraćao kući iz kafane desila mi se jako čudna stvar. Vraćam se tako sam, popijan, mesečina... i vidim dve devojke, lepe visoke ,đuskaju u mraku. Krenem u priču sa njima, pružam ruku da se upoznamo, kad ono osetim list na dlanu. Bilo je to njiva kukuruza, a dva visoka su se njihala na vetru... Malo je reći da sam bio izbezumljen posle tog muvanja.
Kad mi utrne noga i dan danas tripujem da mi mravi hodaju po njoj.
Više volim njegov pivski stomak nego pločice od bilo kog drugog momka.