Kad god nesto slomim , vicem : "Dobro sam , dobro saaaaaaaaaaam!"
Ona je prelepa! BISER! Rado bih je poveo u mrak, da mi sija. Ali posto sam ja najobicnija kukavica i takav cu umreti, koristim barem priliku da ovde kazem svima - LJUDI OSUDITE ME, JA SAM GENETSKI OTPAD, NEMAM SNAGE DA JOJ PRIDJEM.
Prvi put kada sam sa ekipom otišao u teretanu odmah sa vrata sam zgrabio "najveće " tegove i podigao ih. Naravno da sam pao kao sveća zajedno sa tegovima...tek kasnije su mi rekli da su oni bili teški 30 kg... :)
Dobila sam posao, sto u Srbiji znaci da cu sledeceg mesaca u ovo doba moci sama sebi da platim kafu...
Moj pokojni deda je bio slep, nikada me nije mogao videti... Svaki put kada bih kupila nešto novo, npr. patike, trčala sam kod njega da ih opipa jer ih nije mogao videti, a tako sam želela... Samo jednom da je mogao da me vidi... :(
Jednog dana, ulazim u ucionicu, djaci me pozdravljaju: Dobar dan nastavnice! I svi do jednog imaju plasticne vampirske zube! :D
Moji roditelji su me doveli u veliki grad da bi od mene ''napravili'' pravu urbanu ženu karijeristu,a meni je životni san da živim na selu,da crnčim na svojoj njivi po ceo dan i da imam miran i skroman život,daleko od gužve,betona,gradskog ludila i jurenja karijere.
Žao mi je mame i tate jer ih volim najviše na svetu,ali radije ću živeti sa osudama i buditi se sa osmehom na licu jer živim život kakav želim,nego ostvarivati tuđe snove i legati sa suzama,do kraja života proklinjući dan kad nisam poslušala svoje srce.
Uvijek tempiram da uzmem predzadnji komad kolača da stvorim neugodnu situaciju.
Sinoć pre spavanja silazim u kuhinju po nešto slatko, sretnem tatu, i on me pita: ''Gde si pošla u tim cirkuskim pantalonama?'' -"Na spavanje, tata, ovo mi je pidžama.''