Редовно кад користим лаптоп и блејим на Фејсу, ако су ми мама и тата у соби, када излазим до тоалета или кухиње, стрелицу миша оставим између нека два слова која запамтим да бих знала да ли су нешто чачкали или не.
Najlepši prvi sastanak mi je bio van grada, na magistralnom putu u kolima on i ja, muzika... Daleko od svih.
Kada sam imala 5 godina igrala sam se ispred zgrade sa društvom, vidjela sam tatu kako izlazi iz zgrade sa nekim stvarima i stavlja u auto, dok je moja majka plakala na balkonu, dotrčala sam do njega, i pitala šta to radi.. Samo je odgovorio "Vratiću se" , nije me čak ni zaglio. I naravno nikada se više nije vratio. Imam 17 godina, i nikada to neću moći da zaboravim.
Uvek me je nerviralo kad sam bio mali i kad me vode na sladoled, zašto odrasli uvek uzmu više kugli nego ja.
Nema mi većeg blama nego kad poljubim nekoga u jedan obraz i krenem u drugi, a on izmakne glavu.
Danas sam na intervju za posao umjesto "I love programming" rekao gospodji "I love you"....... i dalje nez da li je to na dobro izaslo kada se smijala 1 minutu.
Iritira me kad ostanem sam sa nekim odraslim, pa nemamo o čemu da pričamu i onda počne "Prođe raspust" ili "Još malo pa škola"...
Nema mi ništa gore nego kada mi za neki ispit govore: "Ma proćeš ti to sigurno". Pa draže mi je da mi ništa ne govore nego to.
Na kauču u dnevnoj sobi zaspem u roku od 20 sekundi. A čim pređem u spavaću sobu, aktivira se svaka kafa koju sam ikada popio, omirisao ili makar pogledao i onda blejim u krevetu, budan po 2, 3 sata.