Mislim da sam uspela da promenim svog dečka. Imao je hiljadu i jednu (jedino mu je broj bio bitan), menjao ih kao čarape, sada je sa mnom već godinu dana, prva sam koja je upoznala njegove roditelje i ponosna sam na sebe! Ali, ipak, ponekad se plašim da se ne vrati starim navikama. Nadam se da ljudi mogu da se promene, ali stvarno.
Najveći bedak koji vučem iz detinstva je onaj kad napipam rodjendanski poklon i shvatim da je previše "mekan" da bi bio igračka.
Moj dečko je konačno skupio hrabrost da mi prizna da me voli. Rekao mi je to na francuskom. Ja sam se samo nasmejala i zagrlila ga, jer nisam mogla da se setim kako se na francuskom kaže: "I ja tebe". Inače, učim francuski godinama.
Kad sam polagao vozački,pita me instruktor: "kojom sad ides?", zbog treme ja sam rekao ime i prezime devojke sa kojom sam tad bio u vezi,on me isterao iz auta jer je mislio na brzinu. A vrhunac je bio kad sam se vratio i pitao ga da mu to nije ćerka sto se toliko naljutio. Muka,sta da vam kazem...:/
Uvek mi je neprijatno kad me bivše vide sa novom devojkom.
Pre nego što me dečko ostavio, mislila sam da je on sve što mi u životu treba da budem srećna. Sada on želi da se pomirimo, ali ja sam našla sebe, karijeru i nove ciljeve, i sada nisam sigurna želim li to uopće..
Jedan od prvih izazaka sa dečkom, ulazimo u bus i bukvalno se sudarimo jer smo oboje istovremeno krenuli na ista vrata. On se toliko izvinjavao što nije bio džentlmen da je na kraju zaradio traumu da mi je tokom cele veze bez izuzetka otvarao vrata, puštao me prvu da prođem itd.
Kad me roditelji vide kako vozim bicikli bez ruku obavezno mi dobace ''vozićeš i bez zuba''.