Jedem smoki sa poda ako sam sam, a ako je neko tu, onda se pravim da sam fin i to sto mi je na podu bacam u kantu.
Ne ide mi se na posao jer imam jednu koleginicu koja me maltretira zato što sam pripravnica! :/
Kada budem trebala da se porodim, smorim se na pomisao da je kući veselje a ja moram da budem u bolnici...
Nema boljeg osecaja na svetu nego kad ti svi oko tebe prigovaraju zbog odluka, osudjuju, ne vide dalje od svog nosa i predrasuda zato što ne radiš stvari na normalan, običan i očekivan način, a ti se osećaš tako jako sto guras svoju pricu i ostajes dosledan sebi.
Imam druga, toliko dobrog, da bih mu dušu dala da mi zatraži. Međutim, svim svojim potencijalnim momcima pričam da mi je brat. Ružno je, ali tako sebe spasavam gomile objašnjavanja i bespotrebnog ljubomorisanja.
Maštam o onom magičnom trenutku iz filmova ,da se slučajno sudarim sa nekim dečkom a da držim neke papire u rukama i da mi oni pri sudaru ispadnu i da se oboje sagnemo da ih dohvatimo, a onda se dodirnemo ,pogledamo, upoznamo i ostatak bude istorija. Ah.
Uvijek kad idem na faks, presjedam u drugi tramvaj na jednom većem raskrižju. Često sretnem jednu slijepu ženu, uhvatim ju pod ruku, kažem: Ja ću Vam pomoći, i prevedem ju preko i pomognem da uđe u tramvaj. Nedavno sam ju srela u kvartu i napravila istu stvar, pitam se, poveže li nekad po mirisu il glasu da sam ista osoba.
Dan treći... I dalje sam u pidžami, bez brusa, nisam provirila napolje.... Kako je lepo kad se student vrati kući...