Žena se odlučila vratiti na posao na pola radnog vremena jer ima tu mogućnost no nakon 3mj. vidim da je to loša odluka jer gubimo oboje puno vremena oko djece, manje smo zajedno, više smo nervozni a financijska razlika je zanemariva. Iz tog razloga sam joj predložio da se vrati na puno radno vrijeme a ja da ostanem kod kuće (imala bi plaću kao i ja) i brinem o svemu na što se ona naljutila i rekla mi da samo pare i svoje d*pe gledam.
Uhvatila sam muža da koristi opijate. Dala sam mu šansu da se reši toga i posveti porodici jer je obećao da će se promeniti. Da li sam pogrešila? Ima li uopće smisla boriti se s time? 10 godina braka je bacio niz vodu. Ne znam šta da radim.
Imam 33g, suprug je godinu stariji i zajedno imamo dijete koje je sada godinu i pol staro. Zadnjih dana sve više razmišljam(o) o drugom djetetu. Rado bih se opet upustila u trudnoću ali kada dijete bude bar 2-3g starije jer je sada malo naporno a i jako smo udaljeni od obitelji pa se snalazimo kako znamo. Stvar je u tome što me jako muči to što ćemo tada i nas dvoje biti stariji. Nisam neobrazovana niti zatucana pa da mi je cilj što ranije roditi čopor djece ali ne mogu si pomoći što bih se osjećala pomalo staro za bebu u drugoj polovici tridesetih. Za muškarca mi je to još i ok ali za mene kao ženu ne. Primjetim da sam prije 6-7g bila puno poletnija, ništa mi nije padalo teško a sada kako je beba došla sve je nekako fizički naporno, ne prepoznajem se. Tu je naravno i financijski aspekt- ako bih sada ostala trudna i rodila ne bih imala neka primanja jer se moram vratiti bar godinu na posao iako sam bila u radnom odnosu godinama. Stvarno ne znam kako izbalansirati sve.
Trebam pomoć. Previše razmišljam o stvarima koje će se (i to ako) dogoditi tek za 5 ili više godina... Puno puta zbog toga izbije svađa u braku, puno puta se desilo da smo se posvađali zbog nečega što je trebalo biti u budućnosti a na kraju se nije ni desilo... Ne znam kako si pomoći ne mogu isključiti mozak samo zbog činjenice da se nešto neće desiti danas ili sutra imam potrebu da odmah prokomentiram ili riješim neku situaciju za koju uopće niti nisam 100% sigurna da će se desiti. To me jako nervira voljela bi da mogu biti opuštena i živjeti dan po dan...ubi me overthinking.
Nalazim izgovore za svoju depresiju, to ide od pms-a pa do punog mjeseca i raznih validnih i nevalidnih utjecaja u životu, sve samo da ne priznam sebi i drugima da sam zapravo depresivna.
Prvi put kad sam išao na upoznavanje njenih roditelja, uke*ao sam se u gaće, u bukvalnom smislu.
Moji roditelji su tek počeli da budu roditelji tek kada sam se udala.
Da li je odmjeravanje fizičkog izgleda neke žene ili muškarca prevara?
Fale mi hrenovke koje sam jela kao klinka. One hrenovke koje su imale okus mesa, a ne plastike i kemije. One fino obrađene, a ne ova strahota gdje u svakom drugom zalogaju naiđem na kost i razmišljam hoću li polomiti zub ako prejako zagrizem.
Najveći problem sa dobrim ljudima je to što su naivni. Ja sam dobar čovek ali sam i pametan, to znači da se sklanjam od loših ljudi. Mogu da vidim da li je neko loš na malim primerima.