Čini mi se da su se svi snašli bolje od mene, u psihičkom rasulu. Svi se druže, idu negde, rade, imaju posao, lijepo se slažu sa mužem.. kod mene sve suprotno, tužna sam i postajem ljubomorna 😭
Moje dijete ima 3,5 godine i nikad nije probao viršle, salame, paštete i prerađevine tog tipa. Trudiću se dok mogu da utičem na njega da ga naučim da je to najveći otrov!!!
Danas mi je rođendan. I ne volim taj dan, budem puna očekivanja a svaki puta se razočaram ljudima oko sebe..
Komšinica laže da joj je snaja advokat i da radi u jednoj firmi, a ne zna da se to lako može proveriti. Dokle ljudi idu samo da bi se hvalili i da se pokažu selu, strašno! Više s njom ne komuniciram, ko zna šta je još slagala.
Čudno mi je kad me moji rođaci, koji su se početkom devedesetih preselili u Srbiju, zovu sestrom, ali u isto vrijeme ističu kako mi je sestra s majčine strane i sa kojom sam odrasla, polusestra. U redu, ne prezivamo se ona i ja isto, ali mi je i krvno i duševno mnogo bliža nego oni, koji igrom slučaja imaju isto prezime kao ja. Ja njih nikad ne zovem bato i seko, nego po imenu. Vještački mi je sekati i batati nekoga koga rijetko viđam, a uz to nemamo nijednog zajedničkog roditelja.
Od detinjstva čitam knjige. I sada kao odrasla držim se toga da nedeljno pročitam jednu knjigu. Imam svoju biblioteku koju širim. Međutim, ja imam problem kod izražavanja misli. Nekako ne umem da iskristališem u jednoj rečenici. Nedavno mi je nepoznata osoba sa neta uradila natalnu kartu i rekla da zbog nekih planeta imam problem u izražavanju i komunikaciji. Što jeste problem. Pitam se, šta bi bilo da nisam kao dete čitala? A da stvar bude luđa, dok pišem mi je lako, ali kad krenem da govorim kao da žurim i to ne liči ni na šta.
Jednu stvar sam shvatio. Kad se šira familija previše druži, uvek neko trpi. Nečija kuća, stvari, novčanik, uvek neko trpi. Naravno čast izuzecima. Ali iz mog iskustva i priča sa drugim ljudima, oni članovi porodice kojima ste najviše davali, pomagali, vama kajsije okrenu leđa. Moji su ranije imali mleka, sira, mesa, jaja, rakije, pekmeza, voća, povrća...tetke i ujaci sa njihovim porodicama im doslovno nisu izlazili iz kuće. Nosilo se nemilice, puni gepeci. Nisu im pomogli ništa nikad. Samo jedni tetka i teča su dolazili da pomognu. I jedni nam pozajmili novac kad je bilo potrebno. Danas u starosti mojima familija više ne dolazi. Ja održavam imanje ali tek toliko za sebe jer se ne bavim poljoprivredom. Imam sve i svašta ali samo za svoju kuću i neke dobre prijatelje. A familija se nije setila ni da dođe na dedinu sahranu. Šta će dolaziti kad ništa neće odneti kući kad pođu.
Kako da oprostim sebi što sam bila ljubavnica, kako da oprostim sebi što sam kao najveća jadnica poverovala u klasičnu priču kako se rastaje od žene i kako prema njoj ne oseća ništa? Ja sam njega na početku blokirala jer nisam htela ništa sa zauzetim čovekom, al onda budala nasednem na njegovu upornost jer je došao u moj grad da mi 'dokaže koliko je iskren'... Gledao me u oči, kleo se u sve najvrednije da se stvarno 'rastao' od nje, pokazivao poruke, na moje pitanje da li ima šanse da se pomiri sa njom zakleo se da ne i da mogu mirna da budem... Prvih 6 meseci je bilo sve 'normalno i lepo', dolazio bi češće da se vidimo, pružao pažnju..a onda od januara se on skroz promenio..ostavio me a onda bi me preko drugih tražio..pre dva meseca je došao da me vidi gde se ponovo kleo kako me 'voli'.. A onda pre nekoliko nedelja saznam da me je on svo vreme lagao i da zapravo nikada nije ni rastao od nje... Od tada mrzim samu sebe, roditelje ne smem da pogledam u oči od stida i poželim da me nema..
U poslednje vreme imam 'problem' koji ne znam kako da rešim.. U poslednjih mesec dana mi se dešava da se rastužim ili čak zaplačem kad vidim srećan par... Verovatno će nekome zvučati kao da sam ljubomorna, ali kao da mi je malo krivo kad vidim kako se neki par grli ili drži za ruke.. U naredna tri meseca imam nekoliko 'rodbinskih' svadbi, a ja iskreno ne znam kako ću izdržati jer ću na svakoj svadbi ja jedina biti solo, dok će oko mene sve devojke biti sa partnerom... Ja sa 28 godina nikada nisam bila u pravoj vezi, nikada se nisam držala za ruke sa nekim dečkom na ulici, niko mi nikada iskreno nije rekao da me voli.. Ja sa 28 godina iza sebe imam samo 'propalu' kombinaciju sa jednim likom, gde bi se nas dvoje tajno viđali isključivo zbog seksa.. Toliko sam jadna govori to da sam izgubila nevinost sa skroz pogrešnim tipom, jer mi je trebala nečija muška pažnja čak i u seksualnom smislu..
Htela bih da mi dečko nekada nenajavljeno kupi nešto poput buketa ruža ili slatki buket ali on nije taj tip. Nije nešto posebno pažljiv a ja to jako volim. Ne mogu reći da me ne voli ali nekako mi baš takvi trenuci fale. Ne znam da li puno tražim? Glupo mi je da mu to kažem, mislim da on to sam od sebe treba da uradi ili grešim?