Idem u teretanu. Ja i 95% muškaraca obučemo neki široki šorc/trenerku. Gore isto neku širu majicu. Ima definitivno i bolesnika koji nose tajice, one kao majice/potkošulje na bretele... Ali od 3 žene jedna je normalno obučena, jedna nosi skroz uske tajice koje joj se potpuno urezale, jedna slično samo "šorc" na isti fazon. Sad ću ja ispast bolesnik, perverznjak, ali kao što nema sile koja će mi isprat mozak da vjerujem da su Skarlet Džoenson i Dženifer Eniston ribetine, tako mi ne možete isprat mozak da vjerujem da je takvo oblačenje normalno. Ne, nije normalno. Vulgarno je, jeftino i neukusno.
Moje kolege svako malo na Maldivima, grčkim otocima, Turska, Zanzibar. Da mi je znati od čega oni žive pa da i ja tako. Radimo za istu platu, to provjereno znam, znam i da nemaju bogatu rodbinu niti partnere, stalno kukaju za novac (mislim da kukaju s pravom jer su nam plate bezveze), a žive kao milioneri.
Dečkovi drugovi su prilično neozbiljni kad su devojke u pitanju. Ne znam koliko mi to zapravo smeta i koliko će se odraziti na našu vezu, a pitam se jer su me komentarisali. Jedan je rekao da sam sva nešto fina i kulturna, komentarisao je moj stil, ali ne znam šta mu je dečko odgovorio. Nekad pomislim da nisam dovoljno dobra.
Imam neke ljude u svom životu koji objavljuju da su neki "people pleaseri" kako je to sad moderan izraz, a ustvari ih ja znam kao jako sebične ljude koji uopće nisu nešto spremni da sebe žrtvuju za druge ili da eto nešto šute i trpe samo da drugi budu sretni. Ne razumijem kako ljudi mogu imati toliko pogrešnu percepciju sebe.
Volela bih da spontano budem duhovita, da uvek imam šta da dodam a da bude zanimljivo. Bojim se da se to ne uči, ili si rođen s harizmom ili ne.
Vi koji imate zdrave babe i dede ne znate koliko ste srećni. Ili kad baba i deda umru bez veće patnje. Imam dementnog dedu čija nam bolest zadaje muke godinama. I ne zna se kad će umreti. On je samo obaveza i teret, nigde ne možemo da mrdnemo zbog njega. Mnogo problema nam zadaje. Najviše novca ode na njega. Previše obaveza za decu koja to nisu zaslužila. Da je kod nas eutanazija dozvoljena, sada bih je potpisala, da me sa 65 godina uspavaju. Bože oprosti, ali jedva čekam da na miru umre, da svi možemo da odahnemo kao ljudi.
Mnogo sam tužna što sam sa svojih trideset godina izneverila onu malu sebe. A izneverila sam je jer u onom periodu kada je najviše trebalo da pronađe sebe i bira životni put ona se tada još više pogubila i nastavila da luta bez cilja do dana današnjeg. Onaj racionalni deo mene zna da nije kasno da se trgnem i sada uradim stvari koje nisam ili u vezi kojih sam grešila, ali onaj drugi govori da je sve to trebalo mnogo ranije i da sada nema svrhe. Tužna sam, nesrećna i mnogo češće plačem nego što se radujem, a ništa nije trebalo i nije moralo tako da bude.
Ne razumijem zašto uvijek ljudi koji imaju loše životne navike moraju komentirati druge koji nikome ne nameću svoj životni stil. Kolege na poslu se uvijek čude što spremam kod kuće marendu nekoliko puta tjedno. Jednostavno ne paše mi da jedem svaki dan iz restorana, još često naručuju fast food. Ja ne mogu pojesti hamburger u 11 sati kada nam je vrijeme marende. Uvijek glupi komentari te ne smeš da jedeš bananu na prazan želudac, jabuka nije dobra za zube, riba ima mikroplastiku. Pritom ne smaram nikoga, jedem sve i nezdravo ponekad, nisam opterećena. Dok pametuju oni koji puše 2 kutije cigara i teško im da se uspnu ako se lift pokvari.
Smeta me to što je mom dečku obitelj na prvom mjestu. Planirali smo ovaj vikend izlet u drugi grad i on je otkazao. Razlog je što mu je mama imala operaciju kuka prije par dana i hoće da bude uz nju. Tko je tu lud?
Imam 18 godina i mnogo mi je potrebna ljubav. Znam da mogu mnogo da volim ali želim da to bude obostrano i da ne budem jedina koja voli. Samo mi je potreban osećaj da negde pripadam i da sam nekome bitna. Ne osećam to od porodice. Nadam se da ću uspeti pronađem nekog ko me voli.