Kad se sjetim kakvi ludaci su mi bili nastavnici u osnovnoj. Nastavnik fizike ko Hitler, šamarao je djecu koja nisu znala odgovor, nastavnica biologije čupala za kosu svakog ko slučajno zaškripi stolicom, nastavnik istorije takođe šamarao ko pisne na času, nastavnica matematike isto čupala za kosu ko ne zna nešto. Da sam bar znala tati policajcu to reći ili prijaviti direktoru, jer ovo nije normalno ponašanje.
Ja sam neko ko nema nimalo sreće u životu. Za sve sam morala sama da se izborim, da učim i radim kao budala, da se napatim da bih dobila nešto. Ne kažem da sve treba dobiti na tacni (iako zavidim i takvim ljudima, nisu morali da se muče), ali voljela bih da sam imala bar malo sreće u životu, da ne moram baš uvijek da se patim. Zašto je život toliko surov prema nekome, a prema drugome je previše naklonjen? Zašto neko ima previše sreće, a neko ni najmanje, nikad?
Krenula sam u teretanu pre 4 meseca i primetila sam koliko mi se život promenio. Ranije sam mislila da će ljudi da me osuđuju dok treniram zbog mog izgleda ali zapravo je okruženje jako prijatno i svi su tu da podrže i pomognu..<3
Surovo je da 5 dana radiš, 2 provedeš sa svojom decom, porodicom.
. . .Mene smara da pravim neku svadbu, tata me smara a ja neću meni je to gubljenje vremena i malograđanska stvar . . .
Samo hoću da kažem i da se izvinim jednoj devojci. Znam da patiš i da je teško, ali izvini za sve. M izvini!
Uvijek u određeno doba godine slušam pjesme koje sam prvi put čula u to doba godine. Primjer, danima sam slušala “Umri prije smrti” od Dine Merlina, jer sam se u tu pjesmu zaljubila u rujnu 2018. I tako svaki rujan, već 6 godina, slušam tu pjesmu po cijele dane. Zatvorim oči i tako živo mi dočara sve od prije 6 godina, mirise, ljude, događaje… kako je to dobar osjećaj.
Baka moga dečka me povukla u zagrljaj drugi put ikad kad sam došla kod njih doma, nikad se u životu nisam osećala ovako prihvaćeno!
Trudna sam i ne mogu da podnesem porodicu mog muža. Stalno pokušavaju da mi nametnu neka svoja mišljenja ili vrijednosti. Stvarno pokušavam da se prema svima ophodim sa poštovanjem ali oni vole da se u sve umiješaju i prave pametni iako im niko ne traži ni pomoć ni savjet. Jer eto njihova ćerka je to sa djecom tako, sestra od tetke je ovako. Pa eto “njeno” dijete je od godinu krenulo u vrtić. Pa eto “ona” kad se porodila bila je uvijek vesela i sve je postizala. “Ona” je odmah počela da radi. “Ona” je radila do 9. mjeseca trudnoće… Nisam se ni porodila već mi se nameću neka očekivanja kao da dijete rađam njima! Želim samo da ih sve otjeram tamo gdje ne treba, i uživam u trunoći i posle porođaja sa svojim djetetom na miru! Aman ljudi više, brinite o svojim životima! Ne znate vi šta je bolje za nekog niti za njegovo dijete, naročito ako vas niko ne pita!
Zamišljam šta bi bilo kad bi svi goli išli ili samo u gaćama, na posao ili kroz grad.