Davne 1993 roditelji su mi poginuli u prometnoj nesreći prvo otac a majka se držala neko vrijeme ali je i ona podlegla ozljedama na kraju. Ostali smo ja i sestra sami ja 10 ona 5 godina završili smo u domu pošto se nitko nije mogao brnuti o nama. Godine su prolazile u domu bili smo jedno drugome sve na svijetu i pazili jedno na drugo pomagali si međusobno vrijeme je prolazilo godine idu završio sam osnovnu pa i srednju školu zaposlio se našao vrlo dobar posao i vrlo dobra primanja. A kad je sestra bila na kraju srednje nije znala šta će razmišljala je o fax-u ali znala je da neće moći to sve financijski podnjet i to je bio problem.Ali rekao sam sestro ništa ne brini tvoje je samo da učiš i da daješ ispite redovno za fnancije se ne brini tu sam ja da ti pomognem i tako je bilo. I eto sad nakon par godina došao je i taj dan sestra i ja pred zgradom njenog fax-a a u njenoj ruci dipola. Nikad u životu nisam bio sretniji jer znam da sav moj rad i novac koji sam joj davao nije bezveze trošen.
Zaljubljen sam u drugaricu iz razreda i svaki dan joj kradem kapu i sakrivam iza leđa da bi me zagrlila dok je uzima :)
Sinoć me je djevojka nagovorila da se dugo ljubimo na kiši. Ona kaže da je mnogo uživala i da je bilo romantično, ja evo pijem čaj i imam 38.2 temperaturu!
Danas mi je bio očajan dan. Devojka me ostavila onako iz čista mira (nije mi baš jasan njen razlog), izgubim torbicu u kojoj je bio telefon, lična karta, novčanik (sreća pa je telefon krš a novčanik prazan). Vraćam se kući onako nervozan, razočaran, besan... Sve mi se skupilo samo što ne eksplodiram, brat me zeza, kevi žao devojke koja me je šutnula, a onda na scenu stupa moj pas. Ne može čovek da se ne razveseli kad vidi te srećne okice i rep kojim maše kao da je propeler. Samo je došao do mene sa povodcem u ustima i znao sam šta treba da radim. Šetali smo se preko 4-5 sati i sve vreme sam mu se jadao. Nekako je izvukao svu tu negativnu energiju iz mene i sad mi je mnogo lakše.
Bila sam u bolnici i videla slatkog dečka koji je imao gips na nozi. Moja prva zamisao je bila 'ovaj ne može da mi pobegne'.
Najsrecnija sam osoba na svetu, jer je moja majka ponovo prohodala. Inače, imala je udes pre 5 meseci, gde je jedva ostala živa. Mama, volim te najviše♥
Sinoć u povratku kući, kad sam izašao iz kluba, malo dalje niz ulicu, primetio sam par kako se svađa... Bio sam blizu njih, onda je on lupio njoj šamar. Prišao sam mu, i zalepio takvu šamarčinu da je samo pao nazad. Ustao je, pogledao me i otišao mumlajući nešto. U pitanju je mlad momak, ne verujem ni da je punoletan. Možda sam pogrešio, možda nisam, ali u tom trenutku sam osećao da je to ispravno.
Živim u inostranstvu i otac moje cimerke je dobitnik Nobelove nagrade, evo ga sedi s nama u našem malom stanu i sladi se crnim hlebom i ajvarom koji sam donela od kuće, a mogao bi da bude u najskupljem restoranu u gradu. Divim se ljudima koji i pored slave i bogatsva ostanu obični i dragi.
Pita danas profesorka engleskog jednog dečka: "What did you eat yesterday", a on će njoj: "Mislim da englezi nemaju sataraš."