Ubrala sam mladi luk iz svoje bašte, ručala i shvatila da New York nije za mene.
Umesto da obrišem prašinu sa laptopa, ispisujem svoje ime u njoj..
Stvarno mislim da nisam sposobna da mrzim. Mnogo puta sam pričala ružno o nekim ljudima, ali nekako su uvek te reči bile jače od onoga što osećam prema njima.
Sreo sam komšinicu i nisam znao da li da joj kažem 'zdravo' ili 'ćao' i tako dok mi se to motalo po glavi ja sam ta dva izraza pomiješao i rekao 'ćavo'.
Sedeo sam u hodniku bolnice čekajući vežbe da počnu. Dve bake su sedele pored i pričale o životu. Baka koja je sedela pored mene pričala je ovoj drugoj da je umro neki mladić iz njenog komšiluka i odmah prokomentarisala da 'upravo zbog toga, već 10 godina unazad, ne ide na groblje.' Kaže: 'Sramota me, to je trebalo da budem ja, a ne mlad čovek... Ja, stara baba.' Ljudi, ja rečima ne mogu da vam objasnim sa koliko iskrenosti i tuge je baka ovo rekla.
Psihijatar sam, i ne možete da zamislite koliko tinejdžera mi se obrati za pomoć. Ne znam šta se dešava sa novim generacijama, epidemija.
Kažem ja jednoj ženi da sam upisala Građevinu, a ona će meni: "Građevinu kažeš? Ah, budući arhitekta.''
Imam oko 100 kolega u firmi, kad hoću nekog da istestiram da li je čovek od poverenja, ispričam mu neku laž. Ako se po firmi priča o tome, znam ko je preneo. Volim da testiram ljude.
Ove godine postajem apsolvent...apstinent sam već dve godine.