Imam veliki psihički pritisak na poslu mada dobro je plaćen, a radim i jedan dodatni fizički posao gde je recimo atmosfera dosta laganija, ali je težak i sada sam u situaciji gde ne mogu više da izdržim na ovom glavnom poslu gde sam došao pre samo 2 meseca ali nisam u mogućnosti da ga napustim jer bih morao da plaćam penale, a problem je što je fino plaćen i ne znam šta bih drugo radio da njega nema i sada sam u razmišljanju da li da žrtvujem psihu ili novac, nešto od ta dva mora da otpadne, molim vas dajte mi savete iz ličnih iskustava.
Neeee mogu više. Imam dečka koji ima djete iz prvog braka. 4 godine smo zajedno sve je do prije god dana bilo normalno. Bivša žena ima drugog dvoje druge djece, ja i on zajedno živimo mali je s nama dva puta tjedno. Odnosno kada je dečko doma pošto vozi kamion. Sve sam radila za malog kad ga nitko nije imao voziti na treninge i takve stvari ja sam uskala, ali sada kako odrasta (ima 10 godina) ne želi imati veze sa mnom. Više me ne želi ni pozdraviti kada dođemo po njega. Samo kaže bok tata. Ja dečku prigovorim da mi to nije uredu on kaže da sam ja sama kriva jer se ne trudim više oko malog. Jedan primjer kako se ponaša prema meni je taj da djete nije željelo koristiti svoju pastu za zube kod nas (koja je za djecu) jer tu ne voli i ja sam mu kupila drugu neku skupu jer on samo skupe stvari koristi kako kaže. Da bi on uzeo pastu za zube iz mojih ruku pustio je na umivaonik i otišao tati reći da on tu ne voli i da će kod mame prati zube. Jel vama to normalno?
Radim u trgovini i shvatila sam da je puno bolje raditi sam u smjeni (iako je teže), nego sa ludim kolegama. Koliko sam dosad imala kolega/ica, pa nikad mira s nikim od njih. Stalno moraju biti neke prepirke, konflikti, problemi, neslaganja itd.. strašno! Trenutno radim u jednom dućanu na zamjeni (sama hvala Bogu), dok u "mom" dućanu imam 2 kolegice koje su katastrofa!! Jedna me je optužila zato što je falilo novaca u blagajni i prijetila mi je kontrolorom dućana i policijom, iako ja ni u ludilu ne bih ukrala novce! A ova druga je teška aždaja, cijeli dućan ispremještala, ponaša se kao da je ona šefica, užasno je naporna.. prigovara mi što ne dolazim u taj dućan gdje su one, jer ne znaju isprintati cijene ni ništa. Pa ne mogu ja tako raditi, to mi je prestresno da vodim 10 dućana odjednom. Ja to ne mogu, nisam robot. Neka se same nauče. Joj da ih barem taj kontrolor makne odakle su i došle!!!!!
Imam problem sa nerealnim očekivanjima. Ne mogu da se zaljubim ni u koga. Vrlo brzo me prođe jer mislim da nisam našla nekog sličnijeg sebi. Takve osobe su vrlo rijetke u mom okruženju. Družila sam se sa raznoraznim osobama i potpuno suprotnim od sebe jer poštujem međusobne razlike. To mnogi ne mogu da shvate i moj izbor momka im takođe djeluje čudan. Posle izvjesnog vremena shvatim da mogu da se družim ali ne i da volim tu osobu kao momka. Ima li neko sličan problem?
Jako sam usamljen. Nikad nisam imao društvo, niti devojku. Svideo sam se jednoj devojci u srednjoj školi i ona se meni sviđala, ali kad je shvatila da nisam pričljiv, odustala je od mene i našla je drugog dečka. Što je najgore, upisao sam isti faks kao ta devojka. Sad moram da je gledam svakodnevno i da patim naredne 4 godine, ili da odustanem od tog faksa, pošto nikako ne mogu da pređem preko nje :(
Kad sam bila mlađa, instinktivno sam verovala u to da se stvari poput prvih veza, prvih ljubavnih odnosa svima dešavaju dok su tinejdžeri, retko kome nakon, jer sam tako čula od starijih. Ali što sam starija, ubeđena sam u jednu od dve stvari: ili je to važilo za starije generacije, ili su me izlagali. U ranim sam dvadesetim i imam doslovno desetak, petnaest prijatelja (oba pola, uključujući i sebe) koji nisu još uvek imali ni prvi poljubac. A sigurno znam i više ljudi, samo nisu otvoreni u vezi toga. Čitajući komentare i objave na društvenim mrežama vidim koliko je to zapravo sada zastupljeno. Šta se dešava? Je l tako oduvek bilo, samo su mi odrasli prodali lepšu priču, ili nešto nije u redu s našom generacijom?
Prilično sam sigurna da imam poremećaj ishrane već par godina, samo što nemam dijagnozu. Oduvek sam bila jako mršava i svi su me hvalili zbog toga. Kad sam bila tinejdžerka u pubertetu, nisam se ugojila kao većina, i pošto sam volela komplimente na osnovu toga, obećala sam samoj sebi da nikad neću da pređem ili dotaknem 50kg. Prvo sam održala neku težinu malo manju od toga, ali sam onda počela ekstremno da mršavim bez da primećujem. Shvatila sam da imam neki problem, izbacila vagu i počela da jedem više. Sve je bilo u redu dok prošle godine nisam videla koliko sam teška. Bila sam nikad deblja u periodu kad su svi masovno počeli da mršave. Polako se vraćam na moju najmanju težinu. Znam da mi je potrebna pomoć ali nisam još spremna da je prihvatim.
Dečko me ostavio prije pola godine i svakih mjesec dana mi se javlja, iako ga ignoriram!?
Imala sam loše iskustvo tokom studiranja na državnom faksu, razbolela sam se od Hašimota, a kako nije bilo privatnog faksa da se prebacim, ispisala sam se. Nažalost moji neće da čuju da upišem nešto drugo da me finansiraju, kao šta ti je to ti je. Posao mi je bio prva plata i praksa gde nisam bila prijavljena. Malo je mesto pa bukvalno ne mogu ništa bolje i sigurnije. S druge strane, moja sestra nije ništa upisala nakon srednje jer nije bilo para za nju. Posle 5 godine dečko je odlučio da je školuje. Ona sad završava faks i moji se hvale njenim faksom a mene mrko gledaju.
Na neki čudan način volim što si me otkačila, nekako mi je lakše. Verovatno je bilo puno tenzije. Samo mi je krivo što se makar nekad ne čujemo.