Imam 27 god, završen master, divne prijatelje i ok posao ali nikako da ispunim svoju vječitu želju-da se sklonim od svoje lude familije. Moja plata je nedovoljna da pokrijem troškove stanarine i normalnog skromnog života (živim u malom preskupom gradu na primorju). Malo ljudi priča o tome koliko mi u kasnim 20im nismo u mogućnosti da se odselimo i živimo srećno. PS drugi posao ne mogu da nađem jer imam epilepsiju i s tim gomilu drugih zdravstvenih problema da i poslje 1 posla budem slomljena da ne mogu da odradit svoje terapijske vježbe a kamo li drugi posao.
Nedavno sam prepoznala da sam ljubomorna na najbolju drugaricu, ranije to nikada nisam bila i jako mi je bilo krivo. Nekako sam se baš osećala loše kao da to nisam ja.
U vezi sam 6 godina sa dečkom, volim ga i sve ostalo je okay, ali mi smeta što je toliko povezan sa roditeljima. Sve super i ja svoje roditelje poštivam i volim i tako i treba biti, ali on je toliko povezan s njima da kad smo na godišnjem on ne želi provodit vrijeme sa mnom stalno bi bio kući s mamom i tatom, ništa mu se ne da drugo, i ako odemo negdje to je na silu i bude uvijek prigovaranja, kao ja sam na godišnjem a ne da hodam okolo. Sve vezano za neku gradnju što se tiče kuće prvo razgovara sa svojima pa tek onda sa mnom. Kratko rečeno mamin i tatin sin. Volim ga, ali ne znam hoću moći više tako, jer kako stvarat s nekim budućnost u kojoj nas ima 4, a ne 2. Ponekad mislim da kad bi imali i dijete da bi stavljao roditelje ispred svog djeteta.
Veš mašina gleda u wc solju, ako sediš na šolji možeš otvoriti rukom vrata od mašine i ubaciti čarape u bubanj da ne smrde u celom stanu. Ma jok ! Moj muž nabacao gomilu čarapa iza wc šolje. Posvađamo se, umalo dođe do razvoda jer mu milioniti put govorim jedno isto. Jutros ustajem i vidim nema čarapa iza wc šolje, obradujem se kad ono nagurao ih ispred veš mašine. Ja kao da Korejski pričam kad me ne razume.
Moćno mi je kad uradiš baš ono što želiš, a i kad za nekoga ili nešto pomisliš "to je to". Ne prođe puno vremena, a već osećaš da je dobro, bez puno razmišljanja. Dugo sam sebe sputavala, gušila intuiciju, pa sam sad oduševljena ovim osećajem slobode.
Kako bi reagirali da vam dečko nakon dvije godine veze kaže: naš odnos mi je top, ali je nestalo žara i kemije? I pita vas je li to normalno i kaže kako su ga neki moji postupci s početka veze odbili i odbijaju od mene te da mu nisam više privlačna (tipa spavali smo skupa nakon 2 tjedna na moju inicijativu) - da se razumijemo u tridesetima smo oboje, želimo djecu i to smo definirali u samom početku odnosa i da nam nije do natezanja i razvlačenja. Cijelu noć sam evo probdjela i razmišljam u kojem smjeru sam ja otišla - prebacila život na drugi kraj zemlje, posao, sve, dam i dušu i tijelu tom čovjeku i na kraju se osjećam popišano, nevoljeno, ljigavo i prljavo.
Moja prijateljica se transformirala od alternativke, koja je imala svoj still, do osobe koja meni govori da nisam u trendu jer nemam neku haljinu iz zare koju svi imaju.
Udružilo se nas 5 besposličara bez ijednog dinara u džepu i svega 1,5 godinu radnnog staža nama 26 godina. Smišljamo tu ideje čime da se bavimo ja kažem ajmo da uvezemo 5 šlepera nekog piva iz insotranstva kojeg trenutno nemamo na rafovima kod nas. Ako išta kod nas ide jeste pivo, manje više ove naše domaće brlje više niko i ne pije pa stoga strana piva bi svi probali da vide kakovg je ukusa. Odemo mi preko granice dikrekt u fabriku da vidimo kako mi to možemo dopremiti. 5 šlepera prevoz robe do magacina kojeg nismo ni imali, distribucija za neke radnje, carina nisamo imali čime da platimo sve to i jedna firma nam pozajmi novac da sve to poplaćamo. Proizvodna cena je bila oko 37 din po našem kursu + prevo, carina i distribucija dalja oko 64 nas koštala jedna limenka +17 naše zarade oko 2 miliona dinara smo zaradili obrnemo ješ jednu tutu iste porudžbine samo o našem trošku uzmem još toliko love vratimo firmi koja nam je izašla u susret i posle 3 meseca zatvorimo firmu.
Mnogo me pritiska nerazjašnjen odnos sa jednim dečkom. Viđali smo se povremeno na poslu i jako mi se dopao. Stalno sam razmišljala o njemu ali nisam znala da li su ta osećanja stvara ili je samo opsesija. Delovao je uzdržano i mislila sam da ga ne zanimam. Međutim, počeo je da mi se javlja. Ali nezgodno, baš u to vreme, sam otpočela vezu sa jednim dečkom. On je nas viđao na poslu i mislim da je baš bio uznemiren njegovim prisustvom. Priznao mi je svoja osećanja ali sam ja rekla da sam zauzeta. I posle toga je znao da mi pošalje po neku poruku. Odgovarala sam na te poruke, mada nije trebalo, jer sam bila u vezi, ali možda sam negde duboko u sebi osećala da mi se taj dečko dopada. Nakon nekog vremena smo bivši dečko i ja raskinuli. Ne znam da li to ovaj dečko zna, ali mi se od tada ne javlja. Žao mi je što nismo seli i razgovarali. Imam potrebu da ga pitam, da znam šta je osećao i šta sada oseća. Ali, nemam hrabrosti.
Smiješna su podbadanja žena za navodno očekivanje da muškarac ima svoju kuću ili stan, posebno što najviše dolaze od naših dijasporaca. Ako se malo okrenu oko sebe po Njemačkoj vidjet će da su naše žene vrlo sposobne i same imaju svoje nekretnine, rade, imaju i svoje firme. Barem ovdje mnogo češće će naići na situaciju da muškarac živi u ženinoj kući ili stanu nego obratno, o zaposlenosti i pokretanju biznisa također ista stvar. Ali uz sve to drže moralne lekcije o tome što žena treba, naravno svodi se na kućanske poslove, onaj život koji oni ne mogu isfinancirati, pa se očekuje da žena sve sama osigura, a uz sve to bude kućanica i majka odraslom muškarcu koji će raditi što god hoće. I onda se takvi ljudi čude što žene neće da se udaju ili se razvode od njih i opet za to krive žene.