Pratim aktivno neku seriju i kada snime nastavak nakon dve godine, nije mi više isto. Nemam volje ni da je gledam, a ne sećam se ni šta sam gledala do tada. Mada, još gore mi je kada ni ne nastave sa snimanjem serija koje su jako dobre.
Mene su svi prijatelji izdali. Nekoliko godina ja bih bila ta "najbolja drugarica" a nakon nekog vremena bi našli nove prijatelje i ja bih pala u zaborav. Lako me zamijene. I kako ja da uopšte uđem u vezu i imam dečka kad ni jedno prijateljstvo ne mogu da održim... A zaista sam se trudila, gledala da zaista budem dobar prijatelj, ali jednostavno, ne ide. Možda samo nisam imala sreće da naiđem na dobre ljude i prave prijatelje. Mnogo sam tužna. Plašim se da ću uvijek u ovom životu biti ovako usamljena. Živote, što mi nisi dao bolje karte...
Pokajala sam se u izbor prijatelja. Niko se ne zna javiti, pozvati na kafu. Koliko god pruzala inicijativu, nisam je dobila zauzvrat. Ne znam gdje sam pogriješila. Birala sam po onim "pravim" vrijednostima, davala sebe previše da bi samo bila razočarana. Ljudi žive samo po nekom šablonu naslijedjenom jer su kao u tim godinama i obavezama i niko da izdvoji vrijeme. Najgore što sam lojalnost toliko shvatala ozbiljno i izvisila....
Hrana mi doslovno 'zabetonira' emocije. Kada se prejedam to mene djeluje kao antidepresiv, ne osjećam baš ništa, ništa me ne može rasplakat, ni na kog nisam ljubomorna, ništa me me ljuti. S druge strane dok sam u kalorijskom deficitu i manje jedem, mršavija sam, ali toliko postanem emotivna i razdražena, plačem za svaku sitnicu, ljutim se, prisjećam se svake traume, i sve me pogađa. To je jedan od objašnjenja zašto ću vjerovatno zauvijek imati višak kila jer biram da ne osjećam ništa i da me ništa ne dotiče.
Šta znaci kada vam kolega pošalje u prepisci srce i vi ne reagujete i nakon sat vremena napiše kako je slučajno poslao. Napominjem da smo oboje zauzeti.
On je sve najbolje i najgore što mi se u životu dogodilo.