Uvek gledam da čestitam rođendan kolegama, poznanicima, prijateljima, i time makar malo usrećim te osobe na njihov dan. A onda se te osobe ne sete meni da čestitaju kad dođe moj rođendan nego samo "vide" stori koji izbacim i toliko. A ne shvataju koliko mi bude puno srce samo kad me se neko seti...
Neka radi ko šta hoće, ja pričam u svoje, nema potrebe da se pale ovi pojedini cirkuzanti i negativci pa da pišu 'gledaj svoja posla' itd. Mene zabole ko šta radi, samo konstatujem da je retardirano da razlika između dece bude 11 meseci npr. Užas. Ni prvom se ne možeš posvetiti kako treba, a kamoli drugom. Drugo, ni telo se nije oporavilo valjano od prvog porođaja. Užas. Ja ne bi nikad radila tako nešto.
Suprug i ja zaista želimo dete, ali ako Bog tako odluči – naravno, prirodnim putem. On ima muških problema, dok sam ja potpuno zdrava, pa smo se prijavili za VTO. Ovih dana sam više razmišljala o tome i ipak odlučila da odustanem, zbog silnih hormona i injekcija. Nisam psihički spremna za to, a imam manje od 30 godina, vodim zdrav život i zdravo se hranim, i verujem da imam pravo da odlučujem o svom telu. Suprug me u tome podržava. Ipak, pomalo mi je žao što možda nemam dovoljno razumevanja za njega i njegov problem, pogotovo jer se on ne trudi dovoljno da popravi svoje zdravstveno stanje. Ne želim da nam prođu godine i da jednog dana možda ostanemo bez ikakve šanse da postanemo roditelji.
Kako se mušlarac ponaša za vaš rođendan će ti reći sve što trebaš da znaš.
Pažljivo birajte dame, neki se ni ne sete vašeg rođendana, a tek nešto više.
Muž se promenio od kad smo dobili dete. Vređa me, nema strpljenja niti razumevanja za mene, jednom je čak i krenuo da me udari. Trudim se da sve izbalansiram, da sam tu za bebu, ali i za njega, da ga razumem i sve, ali ne vredi. Osećam se jadno jer sada kada mi njegova pažnja i ljubav najviše trebaju ja dobijam sve suprotno. Hoću da poludim zbog toga jer mi nedostaje vreme kada nije bio takav. Bilo nam je baš lepo, voleli smo se jako i svi su govorili kako smo skladan i lep par. Beba ima samo 3 meseca i ne bih sada podnela ni psihički ni finansijski da se razvedem tako da to mi je što mi je za sada. Kod roditelja ne mogu jer su razvedeni, mama u inostranstvu udata, a sa ocem ne pričam. Osećam se beznadežno.
Djevojka s kojom sam bio, i koju sam volio više nego bilo šta je sada asistentica na narednoj godini na koju treba da pređem. Ne studira mi se...
Mrzim kad mi neko iz firme pošalje mail sa naznakom da nešto trebam popravit i pritom taj mail bude nabrušenog tona.
Od kad sam prebolela narsica sa kojim sam bila od svoje 14 do 19 godine, ne mogu da se zaljubim…
Kao muškarac imam nekad problema sa egom na poslu. I to je loše, jer sam na odgovornoj poziciji. Ne zavidim ljudima ako zarađuju više, nego imam problem ako ne bude onako kako sam ja zamislio.
Neka priča ko šta hoće, ali ja uopšte nemam poverenja u one osobe što se reklamiraju preko društvenih mreža kako pomažu nekome, brinu o životinjama itd. Tobože svi dobri, fini, humani, a zapravo trpaju sebi pare u džep, uporedo sa tim pomaganjem. Ne kažem da to svi rade ima i dobrih ljudi, ali ja imam pravo da sumnjam. Ni privatno nemam poverenja u ljude (osim porodice i par osoba), jer su me u životu mnogo puta zeznuli, a kamoli u nepoznate ljude. Tako da, uzdržite se sad od branjenja takvih, vi ne možete znati ko je kakav i šta radi privatno. Jedno je život i realnost, a drugo virtuelno i društvene mreže. Ja sam se odmah ogradila i rekla da sumnjam. Ne mogu da tvrdim da su svi takvi,ne želim da upirem prstom u bilo koga, ali ne treba biti naivan i slepo verovati svakome. Ljudi su spremni na sve. Neko bi pokrao najrođenijeg, a ne nekog tamo.